Fast Food KANAVACA

Nasuporot botaničkog vrta OŠ "OSTROG"

dr, Franje Tuđmana 56

21215 Kaštel Lukšić

+385958538508

DETALJI ČLANKA

Može i ovako - Ujedinjeni navijači protiv nogometne mafije!

PON, 27.01.2014. u 11:47
POGLEDA 2488

1.12.2013 Dinamo Zagreb – Hajduk Split - "Nacionalni" Stadion u Maksimiru

Ovaj derbi će mnogim navijačima Hajduka i Dinama ostati u lijepom sjećanju, ponajprije radi zajedništva navijača, koji su navijali skupa na istoj tribini, a potom i radi utakmice koja je ponudila četiri pogotka, te pregršt prilika na obje strane. No prvo ćemo objasniti kako je došlo do zajedništva dviju najvećih skupina u Hrvatskoj.

Nakon utakmice na Kantridi, između Rijeke i Hajduka gdje su izbili neredi, po hitnom postupku sazvana je sjednica novoosnovanog Nacionalnog odbora za borbu protiv nasilja u sportu gdje je donešena odluka za uvođenjem vaučera.

Funkcija vaučera je sljedeća. Ukoliko navijači gostujućeg tima žele prisustvovati utakmici, moraju svome klubu dostaviti popis sa imenima i prezimenima, te brojem osobne iskaznice. To i ne bi bio problem, da uz vaučere nisu uvedene takozvane crne liste, na kojima su osobe koje su nekad imale zabranu pristupa utakmicama prve hrvatske nogometne lige, no oni su uredno odslužili svoju kaznu. Taj potez nije naišao na odobravanje navijača, stoga su sve navijačke skupine odlučile bojkotirati vaučerizaciju.

Prvi primjer bojkota smo mogli vidjeti u Splitu, gdje su igrali RNK Split i Dinamo Zagreb. Tada su Bad Blue Boysi došli na utakmicu, bez obilježja, te su zauzeli jedan dio istočne tribine koja je namijenjena domaćim navijačima. Treba napomenuti kako je tu prvi put zabilježena suradnja Torcide i Boysa, gdje je Torcida kupovala Boysima karte. Nakon te utakmice bilo je očito da vaučeri nemaju smisla. Potvrda je došla 1.12. u Maksimiru.

Tjedan dana prije utakmice donešena je odluka da će Torcida i Boysi zajedno gledati utakmicu sa istočne tribine. Dvije najveće skupine u Hrvatskoj, ujedno i najveći rivali odlučili su zakopati ratnu sjekiru i krenuti zajedno u borbu za «viši cilj». Svi smo bili svjesni da jedino zajedno možemo nešto promijeniti.

Samo iz Splita je krenulo oko 1000 navijača. Na razne načine se dolazilo u Zagreb, jer smo bili svjesni da će nas policija čekati na svim ulazima u grad stoga smo krenuli dan, čak i dva dana prije. Autobusima, kombijima, autima, bez obilježja. Većina nas se odlučila ići starom cestom radi manjeg broja policijskih kontrola. Na dan utakmice, ujutro oko devet, stigli smo u Zagreb, uspješno, bez zaustavljanja od strane policije. Micale su se rampe, vozili smo cestama za koje nismo znali ni da postoje. U 14.00 je bio dogovor da se nalazimo ispred HNK. Naravno, policija je saznala za naš plan, te su već oko 13.00 policijske marice i kombiji bili raspoređeni oko HNK. Bilo ih je oko dvjesto, u punoj spremi, štitovi, kacige, te desetak kamera. Oko 15.00 ispred HNK nas je bilo oko tisuću, te smo krenuli u korteu prema Maksimiru. Imali smo međusobni dogovor da nećemo pjevati, niti provocirati već da mirno šetamo do stadiona. Krenuli smo u koloni, odmah su nas okružili interventni policajci, sa obje strane. Nakon stotinjak metara nas je dočekao kordon od 30-tak policajaca koji su nas pokušali spriječiti da nastavimo svoju šetnju. Nitko čovjeku ne može zabraniti kretanje ulicom, stoga smo svi podigli ruke u zrak te krenuli naprijed. Policajci su pokušali pružiti otpor no nisu uspjeli, te su nakon nekoliko minuta odustali. Nastavili smo šetnju prema Maksimiru. Sve je stalo, tramvaji, autobusi...Ljudi su nas gledali, neki nisu znali tko smo, pa su u čuđenju gledali i pitali, tko ste vi, zašto šutite? Naravno, neki su nas prepoznali te su nam mahali s oduševljenjem jer su znali o čemu se radi. Šetnja je trajala oko 45 minuta, atmosfera je bila odlična. Cijeli korteo je na kraju brojio oko 3000 ljudi, jer se dosta navijača pridružilo tijekom šetnje. U jednom momentu čuli smo pjesmu « Muku muče da nas spriječe, spriječiti nas nitko neće, Dinamo, Dinamo ». To su bili Boysi koji su također krenuli prema stadionu te su nam se pridružili u korteu, scena za pamćenje. Došli smo do stadiona gdje nas je dočekao jako velik broj policijskih službenika. Pošto smo svi već imali karte, koje smo kupili dan dva prije krenuli smo prema istočnoj tribini. Na ulazu totalna represija. Prvo „timbrate“ kartu. Nakon što se pomaknu rešetke ulazite i dolazite do prvog redara koji vas temeljito pregleda, te vas zamoli da izvadite sve iz džepova. Nakon toga, dolazite do drugog redara koji vas zatraži osobnu iskaznicu. Moram napomenuti da su redari zaposlenici tvrtke Sokol Marić, te oni nemaju pravo od vas zatražiti osobnu iskaznicu pošto nisu službene osobe. Ukoliko ste iz Splita, pregleda vas ponovo, jako temeljito te vas proslijedi policijskim službenicima koji vas tijekom oba pretresa snimaju kamerom. Nakon što utvrde odakle ste, slijedi još jedan pretres, ali ovaj put mnogo rigorozniji. Hvataju vas za testise, udaraju po nogama. Tek nakon tri pretresa smo ušli na tribinu.

Prvi put na istoku nakon osamostaljenja Hrvatske, mi u donjem lijevom kutu, Boysi na sredini. Ispod nas, na tartan stazi dva policijska kombija sa kamerama na krovu, te još nekoliko kamera svuda okolo terena. Nakon sučevog zvižduka kreće navijanje, zajedničko navijanje. Prvih 20 minuta, trenutak koji ću pamtiti cijeli svoj život. Zajedno, mi i boysi, do jučer smrtni neprijatelji, pjevamo skupa, protiv zajedničkog nam neprijatelja, Hrvatskog nogometnog saveza te Zdravka Mamića. Euforija na vrhuncu, trudiš se što jače pjevati jer znaš da je Zdravko tamo, da nas čuje. Na terenu jako zanimljivo, ali sve oči su bile uprte u vođe navijanja, koji su međusobnom koordinacijom vodili navijanje. Vođa boysa da znak našem vođi navijanja, te krene sa sredine Mamiću, a mi odgovaramo cigane, pa tako stalno, naizmjence. Takvo navijanje nailazi na odobravanje svih na stadionu osim gledatelja na zapadu, njih dvije tri tisuće koji ne mogu slušati uvrede na račun njihovog gazde Zdravka, te zvižde no onda mi još jače zapjevamo te ih utišamo. Bez bubnjeva, megafona, zastava, šalova...Samo grlo i dlanovi. Utakmica je završila 2:2, no nikome nije bio bitan rezultat. Svima je bitnije bilo naše zajedništvo, te činjenica što je utakmica prošla bez ijednog incidenta. Nakon utakmice, navijači pomiješani, šetaju ulicama Zagreba, međusobno pomažu jedni drugima, ako se netko izgubi pa ga Zagrpčani upute u pravom smjeru, stvarno je vlada idila tu večer. No odjednom kraj nas projure policijske marice, kombiji, automobili. Rotacije, sirene, policajci u punoj opremi sjede u kombijima. Pitam se što se dogodilo? Nikome nije bilo jasno. Nakon desetak minuta dobijem poziv i saznam da je ispod sjeverne tribine došlo do sukoba BBB-a sa policijom te da je privedeno tridesetak momaka, među kojima su bili i neki naši navijači koji su se našli tu, sasvim slučajno. Policija je isprovocirala sukob, jer očito su morali izazvati nešto, kako bi se opet na naša leđa sve bacilo, kako bi opet mi ispali huligani u očima javnosti. Na povratku prema Splitu, neopisivi osjećaj. Sve je prošlo, vračamo se kući, ponosni na sebe, ponosni što je sve prošlo u najboljem redu. U autu nije bilo spavanja, pjevalo se, slavilo i tko zna koliko puta prepričavao taj dan, koji će mi stvarno ostati u sjećanju cijeli život, kao i svakom navijaču koji je bio tamo. Dan dva nakon, saznamo da su među privedenima i šest naših pripadnika koji su se slučajno zatekli nakon utakmice u neredu, te da su skupa sa boysima u Remetincu. Držali su ih 15 dana, bez ikakvih dokaza, da bi ih pustili nakon pritiska javnosti i odvjetnika. Mora se napomenuti da su boysi još u pritvoru, produžen im je pritvor za još mjesec dana, a nitko ne zna zašto, jer je sve još pod istragom.

Luka Šipić

1.12.2013. dan D za hrvatsku navijačku scenu, dan koji ćemo svi pamtit i dan na kojeg možemo bit ponosni



Copyright 2013 brodarica.net
Brodarica.net nije odgovorna za sadržaj eksternih web stranica.
Oglašavajte kod nas O brodarici.net Kontakt Uvjeti korištenja Privatnost podataka