Truffaut u Kinoteci Zlatna vrata

SRI, 14.05.2014. u 12:48
POGLEDA 1381

François Truffaut, francuski redatelj i kritičar (Pariz, 1932. – Pariz, 1984.)

„U Truffautovim filmovima nema jednoznačnih prizora. Ispod prividno neutralne slike čije se značenje doima očitim, uvijek se javlja druga, nasilnija i dublja slika koja podriva onu prvu...“ (Carole Le Berre)

Od nevoljenog i usamljenog dječaka koji je razvio strast prema literaturi i filmu, sa iskustvom iz popravnog doma gdje je završio zbog sitnih krađa, Truffaut je postao jedan od predvodnika „novog vala”, omiljen kod publike i slavljen od kritike.

Od dječaštva strastveni filmofil. Rani mentor, kritičar André Bazin, našao mu je posao kinooperatera u organizaciji Travail et culture, da bi 1953. počeo pisati filmske kritike za Cahiers du cinéma, revalorizirajući u nizu članaka filmsko naslijeđe.

U programatskom ogledu „Određena tendencija francuskog filma“ (1954) istupa protiv tzv.. tradicije kvalitete (tradition de qualité), dominantne struje poslijeratne francuske kinematografije, temeljene na adaptacijama književnih djela i psihološkom realizmu, sa središnjom ulogom scenarista, zalažući se za poimanje filmskog jezika ne kao sredstva ilustracije verbalno uobličenog zapleta, nego kao autonomnoga semiotičkog sustava u kojemu se značenje ostvaruje neprestanom reinterpretacijom specifično filmskih kodova.

Stoga Truffaut fabularno angažiranim, ali oblikovno konzervativnim djelima, koja kulturno ili društveno „značajne“ fabule predočuju konvencionalnim postupcima, suprotstavlja preispisivanje naslijeđa u svjetlu autorskih inovacija u filmskom izrazu, prevrednovanjem kako doprinosa francuskih autora kao što su J. Vigo, A. Gance, J. Cocteau, R. Bresson ili J. Renoir, tako i značenja talijanskog, japanskog i američkog filma, negirajući pritom bilo kakvu hijerarhiju uspostavljenu izvan filmskih kriterija.

Vlastiti izbor kritičarskih ogleda objavio je u knjizi „Filmovi u mom životu“ (1975), a i klasična zbirka razgovora Hitchcock/Truffaut (1966) također je usredotočena na isticanje značenja postupaka, osobito stvaranja i uporabe napetosti. Nakon suradnje s R. Rosselinijem na nizu nerealiziranih scenarija (1954–56), 1957. snima kratkometražni prvijenac „Derani“, demonstrirajući vještinu nijansiranja značenja suptilnim mizanscenskim postupcima, montažnim ritmom i osvjetljenjem te kritičku uporabu pripovjednih i predstavljačkih konvencija što određuje čitav njegov opus.

(Tomislav Brlek, Filmski leksikon)


Filmovi u Kinoteci:


POSLJEDNJI METRO

Le Dernier métro / The Last Metro, 1980. François Truffaut, 133 min.
Scenarij: F. Truffaut, Suzanne Schiffman i Jean-Claude Grumberg
Uloge: Catherine Deneuve, Gérard Depardieu, Heinz Bennent, Jean Poiret, Jean-Louis Richard, Sabine Haudepin, Andréa Ferréol, László Szabó

Za vrijeme nacističke okupacije Marion Steiner preuzima vodstvo pariške kazališne kuće u kojoj je glumačka prvakinja, dok se ravnatelj židovskog podrijetla, njezin suprug Lucas, skriva u podrumu. Rad na novoj predstavi „Nestala“, kroz razvoj kreativno-emotivnih odnosa s mužem koji iz skrovišta režira scensku izvedbu, i novim partnerom Bernardom, suočava je sa složenom povratnom spregom glume i življenog iskustva.

Uspostavljajući već uvodnim prizorima Marion kao središnju figuru, film se oblikuje razradom međuodnosa glume i identiteta, provizornog i definitivnog, zadanog i izvedbenog. Isključivim i konačnim određenjima značenja i pripisivanja postojanih identiteta, koje provode nacisti, suprotstavlja se trajna nepostojanost izvedbenih preobrazbi dvostruko fikcionaliziranih likova, koji sposobnost prelaženja dijegetičkih granica i tvorbe improviziranih značenjskih sklopova pretvaraju u sredstvo subverzije poretka. Naglašena artificijelnost scenografije i prigušen kolorit u kojemu prevladavaju smeđi, crveni i žuti tonovi, kao i glazba, upućuju kako na filmsku poetiku prikazanog razdoblja, tako i na usvojene kodove njegova predstavljanja. Dominantne metafore zatočenosti i prikrivanja, te fabularno isticanje nužnosti igranja različitih uloga u raznim životnim situacijama, od Bernardovih tehnika zavođenja do njegovih aktivnosti u pokretu otpora, pokazuju ovisnost vjerodostojnosti svakog modusa reprezentacije o interpretativnom okviru, dok Lucasova režija predstave iz podruma izravno upućuje na sustav u kojemu redatelj, ostajući nevidljivim, nadzire i presudno određuje viđeno. Složeno supostavljanje scenske izvedbe življenoj zbilji doseže vrhunac u završnom prizoru provizornog trokuta u kojemu Marion drži za ruke i Bernarda i Lucasa. Nominiran za Oscara za najbolji strani film, dobio je 10 nacionalnih francuskih nagrada César, uključujući i onu za najbolji film.


JULES I JIM

Jules et Jim, 1961. François Truffaut, 105 min.
Scenarij: F. Truffaut, Jean Gruault, prema romanu Henri-Pierrea Rochéa
Uloge: Jeanne Moreau, Oskar Werner, Henri Serre, Marie Dubois, Vanna Urbino, Boris Bassiak, Sabine Haudepin, Michel Subo

Životi dvojice prijatelja pisaca, Nijemca Julesa i Francuza Jima, presudno su određeni susretom s neodoljivom Catherine, s kojom uspostavljaju složen odnos utroje.

Najpoznatiji Truffautov film središnje teme nemogućnosti ostvarenja želje, zadržavanja stanja ugode i trajna posjedovanja predmeta žudnje oblikuje bogatim filmskim jezikom, usložnjavajući linearno pripovijedanje ponavljanjem i variranjem vizualnih, glazbenih i tematskih obrazaca, dok je nenametljiv stil predloška zadržan u komentarima naratora. Među kompozicijskim postupcima dominantan je trokut: Jules, Jim i Catherine opetovano tvore različite vizualne kombinacije koje prikazuju promjene u njihovim međusobnim odnosima, naglašavajući kako zajedništvo, tako i nepostojanost. Kamera često panoramski prelazi s jednog lika na drugi, naglašavajući istodobno njihovu udaljenost u prostoru, ali i mogućnost uspostave odnosa unutar tog istog prostora. Razvoj odnosa protagonista predočen je rasponom postupaka i načina snimanja: u prvom dijelu filma, iznimno pokretna kamera i rakursi stavljaju gledatelja u položaj sudionika zbivanja, neočekivani subjektivni kadrovi i brza montaža, uz uporabu pretapanja i irisa, sugeriraju bezbrižnost i životnu energiju, dok u drugom dijelu, znatno sporijeg ritma, prevladavaju dulje sekvence sastavljene od dugih, statičnih kadrova, u kojima rez zamjenjuje promjena prostornih odnosa unutar kadra. Konstitutivna nužnost posredovanosti zamišljenog i prikazanoga te dijalektička ovisnost iskustva i predodžbe naglašena je činjenicom da su oba muška lika pisci, dok je njihova žudnja oblikovana nizom fotografija žena, te naročito slikama antičkog kipa koje im pokazuje zajednički prijatelj Albert. Fabularni slijed u kojemu, nakon posjeta otoku na kojemu je kip iskopan, susreću fatalnu Catherine, čiji osmijeh nalikuje osmijehu kipa, predočuje zajednički lik žudnje kao materijalizaciju fantazije, pri čemu brojni krupni planovi i zamrznuti kadrovi njezina lica podcrtavaju neprolaznost fantazije i iluzornost zbilje.


400 UDARACA

Les 400 coups / The 400 Blows, 1959. François Truffaut, 93 min.
Scenarij: F. Truffaut, Marcel Moussy
Uloge: Jean-Pierre Léaud, Claire Maurier, Albert Rémy, Patrick Auffray, Guy Decomble, Jeanne Moreau

Odrastanje Antoinea Doinela, dječaka koji utočište od obiteljske i društvene represije nalazi u sitnim krađama i kinodvorani, da bi se u završnom prizoru, pobjegavši iz doma za maloljetne delinkvente, prvi put našao na obali mora.

Fokaliziran gotovo isključivo kroz protagonista, svijet rane adolescencije prikazan je bez imalo sentimentalnosti, ističući u prvi plan ambivalentan odnos s majkom, istodobno hladnom i distanciranom, ali i jedinom stalno prisutnom i dostupnom ženom u filmu. U završnom zumu u zamrznuti kadar Antoineova lica, dok stoji na obali mora, gotovo je neizbježno uočiti izjednačavanje francuskih homonima la mer/la mere (more/majka). Film je posvećen A. Bazinu a, iako snimljen na prepoznatljivim lokacijama u Parizu i Normandiji, s jakim osloncem na bazenovsko tumačenje neorealizma, te izrazito pripovjedno i vizualno ekonomičan, ponajprije naglašava iskupljujuću moć fikcije (jedini prizor obiteljske sreće slijedi nakon skupnog posjeta kinu), predočujući potrebu za pripovijedanjem kao načinom nadilaženja dileme društvenog konformizma i kriminalnog otpadništva. Strogo uređen sustav usađivanja društvenih normi i predstavljačkih konvencija prikazan je zatvorenim prostorima, poput policijskih kola i školskih prozora s rešetkama, dok slobodno kretanje kamere u prizorima lutanja gradom iskazuje vitalnost i potrebu za slobodom izraza. Doinelova svijest o vlastitom identitetu i odnosima s obitelji i društvom oblikuje se kroz subjektivnu recepciju kulturnog naslijeđa, čitanjem Balzaca i gledanjem filmova, a odrastanje se figurativno predočuje različitim pokušajima prisvajanja jezika radi pripovijedanja vlastite priče – od pisanja pjesmice na zidu učionice, pripovijedanja vlastitih iskustava kroz parafrazu svojega literarnog idola do krađe pisaćeg stroja. Kad se napokon nađe u prilici ispripovijedati svoju priču zainteresiranom slušaču, psihologinji koja nije prisutna u kadru, Doinelovo lice pokazuje emotivni raspon koji dotad nije mogao biti izražen.

Jedno od inauguralnih djela novog vala, Truffautov je prvijenac označio prekid s akademizmom i konvencijama dominantnog filmskog izraza otvarajući nove mogućnosti. Godard: „Četiristo udaraca bit će najponosniji, najtvrdoglaviji, najuporniji, drugim riječima, najslobodniji film na svijetu. U moralnom smislu. I u estetskom.“

„400 udaraca” je u kanskoj konkurenciji 1959. predstavljao Francusku. Trijumf tog filma označio je zvanični početak „novog vala” ove kinematografije. A samo godinu dana ranije Truffautu je bio je zabranjen pristup kanskom festivalu zbog toga što je kao filmski kritičar vrijeđao ovu instituciju. Truffaut je bio neka vrsta šefa „bande” mladih francuskih sineasta, u čijem užem jezgru su bili i Claude Chabrol, Jean-Luc Godard i Erich Rohmer, koji su u drugoj polovini pedesetih godina napravili pravu revoluciju u francuskom filmu, izmijenivši iz korijena dotadašnji filmski jezik. Čitava jedna generacija je u tom trenutku izbila na scenu, brišući postojeće konvencije i autore koji su od tog trenutka smatrani akademskim, zastarjelim. Za manje od godinu dana pojavili su se filmovi koje će nametnuti „novi val”: Chabrolovi „Rođaci” prethodili su filmu „400 udaraca” i „Hirošimo, ljubavi moja” Alaina Resnaisa, za kojim je sledio Godardov kultni film „Do posljednjeg daha”.


(Tomislav Brlek, Filmski leksikon)


Raspored filmova u Kinoteci:


ČET 15. 5. 17.30 h: POSLJEDNJI METRO / Le Dernier métro / The Last Metro, 1980. François Truffaut, 133 min.

ČET 15. 5. 20.00 h: JULES I JIM / Jules et Jim, 1961. François Truffaut, 105 min.


PET 16. 5. 17.30 h: JULES I JIM / Jules et Jim, 1961. François Truffaut, 105 min.

PET 16. 5. 20.00 h: 400 UDARACA / Les 400 coups / The 400 Blows, 1959. François Truffaut, 93 min.


SUB 17. 5. 17.30 h: 400 UDARACA / Les 400 coups / The 400 Blows, 1959. François Truffaut, 93 min.

SUB 17. 5. 20.00 h: POSLJEDNJI METRO / Le Dernier métro / The Last Metro, 1980. François Truffaut, 133 min.






Slika 1: Jac. de Nijs / Anefo, Nationaal Archief , commons.wikimedia.org

Comments


Brodarica NET je web sjedište koje na jednom
mjestu okuplja lokalnu grupu pouzdanih i kvalitetnih poduzetnika i pojedinaca s kojima će članovi i posjetitelji moći ostvariti interaktivnu komunikaciju.



Copyright 2013 brodarica.net
Brodarica.net nije odgovorna za sadržaj eksternih web stranica.
Oglašavajte kod nas O brodarici.net Kontakt Uvjeti korištenja Privatnost podataka