Isplati li se u Hrvatskoj školovati?

(U povodu Dana učitelja) Prikazujući u svom poznatom djelu "Rim u razdoblju najvišeg uspona carstva" svakodnevni život antičkog Rima, francuski povjesničar Jerome Carcopino o školstvu piše vrlo malo. No i to je dovoljno da oslika nemar vladara tadašnjeg svijeta prema javnoj prosvjeti.
Učitelji odnosno "pedagozi", kako su ih nazivali, nisu uživali nikakav ugled. Prvi među njima, Falerije, bio je toliko nepopularan da su ga sugrađani ovjekovječili u kazališnom liku izdajice domovine. Na Falerijeve nasljednike gledalo se kao na "ološ društva" kojem su najveći duhovi starog Rima kao Horacije, Juvenal ili Marcijal pripisivali sadizam i spremnost na svakojaka "sramotna djela".
Sve to rimske roditelje ipak nije priječilo da teret odgoja djece prebace na upravo na takve učitelje. Primjer uglednog Katona koji se, usprkos tome što je imao pune ruke posla u politici i vojsci, sasvim posvetio svome djetetu, bio je rijedak.
Većina djece pohađala je škole smještene pod strehom nekog dućana, opremljene stolicom za učitelja, klupama i stolcima za učenike, tablom za pisanje i računaljkom sa kuglicama. Izloženi buci sa pretrpanih gradskih ulica učenici su od zore do podneva mehanički "bubali" najminimalnija znanja. I tako godinama. O nekoj metodici nastave nije, dakako, bilo niti riječi.
Učiteljske plaće bile su smješno male. Osam asa (najsitnijih bakrenih novčića) po glavi učenika mjesečno jedva je dostajalo za kruh pa mnogi zarađivali kao ulični prepisivači. Djeca stoga "nisu osjećali nikakvo poštovanje prema učitelju niskog podrijetla čiju su školu pohađala". To je išlo dotle, da je jedan prerano sazreli mladić umjesto da od njega uči, svog učitelja-roba prisiljavao da potpomaže njegove ljubavne pustolovine. "Poštovanje" svojih učenika učitelji su zato najčešće sticali su obilnom upotrebom šibe i remena.
Naravno, bilo je i pozitivnih primjera. Učitelj u jednoj bogataškoj obitelji svoga je učenika za učenje zainteresirao abacedom od slonove kosti i tijesta te povorkom robova koji su na leđima nosili ogromne panoe sa slovima latinskog alfabeta. S druge strane, car Hadrijan, htijući podići obrazovnu razinu svojih podanika, materijalnim povlasticama je učitelje poticao da se nastanjuju i u zabitim provincijskim područjima.
Ipak, tvrdi Carcopino, "mnogobrojne škole koje su postojale nisu uopće nisu ispunile zahtijeve koje mi postavljamo našim školama". Te i takve škole, tvrdi on, "slabile su moralnost umjesto da je jačaju", "mučile su tijelo umjesto da ga očvršćuju". Učenici su iz njih izlazili "s teško stečenim znanjem malog broja praktičnih pojmova" tj. toliko neuki da se poznati vojni teoretičar Vegecije grozio nad nepismenšću novaka u legijama.
Nakon svega treba se zapitati što Carcopinova zapažanja znače za nas danas?
Kakav je npr. javni ugled hrvatskih učitelja? Spadaju li oni u potplaćene Falerijeve sljedbenike koji prisiljeni raditi sve i svašta ili su kretaivni poput netom spomenutog bogataškog učitelja?
Koliko roditelja odgoj djece pokušava prebaciti isključivo na školu i ima li uopće onih koji slijede Katonov primjer?
Ispunjavaju li hrvatske škole zahtijeve koje društvo postavlja pred njih?
Jesu li učenici koji ih napuštaju, za razliku od neukih Vegecijevih novaka, spremni za europske izazove koji ih čekaju?
Ima li u nas političara koji su, poput cara Hadrijana, spremni uložiti novac povećanje obrazovne razine hrvatskih građana?
Odgovori na ova i mnoga druga pitanja pitanja pokazat će koliko je hrvatsko školstvo odmaklo od naličja antičkog Rima i približilo se suvremenoj Europi.
Tihomir RAJČIĆ