Lažljivi novinari

U carstvu Habsburgovaca sloboda javne riječi nije se uvijek podrazumijevala. Zapravo na nju se u najboljem slučaju gledalo kao na nužno zlo. Soga kad je, skupa sa slobodom političkog djelovanja, Franjo Josip dopustio slobodu javne riječi pobrinuo se da nad "preslobodnim" novinarima bdiju cenzorske škare državnog odvjetnika.
Mada te škare nisu uvijek rezale baš previše strogo, urednicima su stvarale probleme. Naime, cenzurirani tekst je trebalo na brzinu zamjeniti drugim ili čitateljima ponuditi praznu bjelinu novinskog papira. Sve u svemu dodatni stres, za ionako stresan novinarski posao.
No, to nije sve. Novinari nisu uživali gotovo nikakav javni ugled. Većina ljudi smatrala ih je neozbiljnim "piskaralima" O tome možda najbolje svjedoči primjer prvog urednika zadarskog Narodnog lista Natka Nodila. Otac izabranice njegova srca nije htio ruku svoje kćeri dati čovjeku koji svoj kruh zarađuje nestalnim i nesolidnim poslom, kakvim je onda smatrano novinarstvo. Strogog oca nije smekšalo ni pismeno jamstvo dioničara Narodnog lista da će njegov budući zet kao urednik imati stalan posao sa solidnom plaćom. Stoga je Nodilo ostavio uredničku stolicu i otišao u Zagreb, gdje je postao ugledni znanstvenik.
Osim toga novine i novinari u tadašnjoj Dalmaciji uglavnom su bili političko-ideološki glasnogovornici određenih stranaka ili interesnih skupina. Na pokrajinskoj razini isticali su se Narodni list, Il Dalmata i Srpski glas. Narodni list zastupao je stajališta Narodne stranke, dok ga nisu "osvojili" pravaši. Il Dalmata je bio najpoznatije glasilo autonomaša, dok je stajališta Srpske stranke iznosio Srpski glas. Od lokalnih glasila najpoznatiji je bio Narod glasilo hrvatske gospodarsko-političke elite Splita, koji je 80-ih godina XIX. stoljeća postupno izrastao u najjače gospodarsko središte Dalmacije. Slično tome, Dubrovnik i Crvena Hrvatska predstavljali su lokalna glasila dviju sukobljenih gospodarsko-političkih elita u Dubrovniku, srbokatoličke koja je krajem XIX. stoljeća, u koaliciji s autonomašima, vladala gradom i narodnjačko-pravaške koja ih je nastojala srušiti.
Ideologiziranost tadašnjeg tiska najbolje pokazuju sjećanja Marka Cara na urednika Srpskog glasa Savu Bjelanovića. Bjelanović je naime u maloj prostorijici iznad opjevane zadarske Kalelarge, okružen dimom cigareta, vrijeme provodio u čitanju ogromnog broja novina i publikacija, "a sve samo zato da bi se u narednom broju predusrele sve protivničke tvrdnje koje idu za tim da zavedu javno mnijenje". Pišući, pored oštrog pamfletističkog stila, koristio je svakodnevni govorni jezik puka želeći čitateljima ali i članovima i simaptizerima na terenu na jednostavan način pojasniti politički pravac stranke.
U stvarnosti sve je to značilo da se protivnike nerijetko nastojalo uništiti najvulgarnijim osobnim napadima i podmetanjima. To je npr. radio Enrico Matkovich, urednik Il Dalmata, čija je glavna "kvaliteta" bila ta što je uspješno iznalazio uvijek nove pogrdne izraze. Sličnih je primjera bilo i u narodnjačkim glasilima. Vođa splitskih narodnjaka Gajo Bulat, pravdajući grubo "uličarsko" pisanje "svog" glasila Jedinstvo, rekao je da tako mora biti jer 80% čitatelja uživa u takvom pisanju. Ipak, sve ih je nadmašio Narodni list. U žaru političke borbe narodnjačko glasilo je čak i pokrajinskog namjesnika, generala Rodića, "počastilo" nazivom "živina".
Svemu ovome treba dodati i izvješća o zapletenim lokalnim sukobima koji su redovito bili obojeni osobnim zadjevicama. Iako su svojim lokalnim suradnicima prijetili da neće objavljivati takve dopise i Narodni list i Srpski glas ipak su se morali pokoriti zakonu tržišta i na svoje stranice propustiti "žutilo". Ovo ne treba čuditi jer su, od oko pola milijuna stanovnika tadašnje Dalmacije gotovo svi (oko 90%) bili nepismeni. Simbolični tiraži novina, od 2500 primjeraka autonomaškog Il Dalmata do 500 primjeraka Katoličke Dalmacije, trebalo je nečim popraviti.
Ipak, nadrastičniji primjer takvog, kako ga se ona zvalo, "revolver novinarstva" bio je Draškov raboš humorističko glasilo Srpske stranke, koje je u Splitu izdavao trgovac i bivši narodnjački uglednik Jovo Metličić. Svoje bivše političke prijatelje Metličić je napadao bespoštednom porugom, neizravno braneći autonomaše. To mu je donijelo toliko neprijatelja da je ubrzo završio na sudu zbog klevete i nekoliko godina proveo u zatvoru. Nakon toga je, izgleda, postao "povjerljiva osoba" austrougarskih vlasti u Bosni i Hercegovini.
Sve u svemu većina tiska u tadašnjoj Dalmaciji, profesionalizam je redovito podređivala propagandi.

Ozbiljni novinar
Ipak, bilo je izuzetaka. Jedan od njih svakako je bio hvaranin Dinko Politeo, kojega se, uz Josipa Horvata, može smatrati prvim pravim hrvatskim novinarem.
Držeći se pravila da je posao novinara da, kao univerzalni neznalica, javnosti približi i najskrovitije stvari iza sebe je ostavio pregršt zanimljivih sličica, koje bolje nego išta svjedoče o vremenu u kojem je živio.
Politeo je počeo pisati kao nadobudni školarac, čiji su tekstovi uglavnom završavali u uredničkom košu njegova sugrađanina Jurja Bjankinija. Već je tada naučio prvu lekciju o granicama slobode javne riječi. Naime, kao učenik bogoslovnije u Zadru izazvao je pravu malu aferu napisavši u Narodnom listu oštar članak protiv autonomaških stajališta svog profesora Augustina Grubišića. No umjesto disciplinske kazne, koju je očekivao, Grubišić ga je u četri oka, "odgojno" išamarao i istegao mu uši. Mnogo kasnije, zavirivši iza školske zavjese, doznao je mnoge zanimljive detalje. Iako svećenik, Grubišić je proveo burnu i skitničku mladost. Skitajući se, upoznao je Gyulu Andrassya, mađarskog emigrantskog političara. Vrativši se po stare dane u Split upravo je zahvaljujući protekciji Andrassya, koji je u međuvremenu postao politički vrlo moćan, preskočio zakonske "formalnosti" pri dobivanju stalnog zaposlenja.
No Politeu nije bilo suđeno da postane svećenik. Napustio je sjemenište i dobio posao kao profesor pripravnik u Dubrovačkoj gimnaziji. Kao i mnogi tadašnji mladići zanimao se za politiku. Stoga je zalazio je u brijačnicu Antuna Selaka, koja je zapravo bila lokalna podružnica Narodne stranke. Tu su se, osim usputnih susreta i razgovora, kovali i najozbiljniji politički planovi.
Nakon službe u Dubrovniku, vratio se na Hvar, gdje se bavio politikom i pisao za Narodni list i zagrebački Obzor. Kad je 1874. otvoreno prvo hrvatsko sveučilište, otišao je u Zagreb studirati. No tu mu se dogodilo ono što je K.Š. Đalski lijepo opisao u romanu "U noći". Slijedeći Antu Starčevića, čiji je "surov, glasan i radikalan stil" zanio nestrpljivu hrvatsku mladež, umjesto u knjigu, "zaronio" je u politiku želeći riješiti sve nagomilane probleme tadašnjeg hrvatskog društva. Rezultat je bio porazan, izbačen je sa Sveučilišta.
Po povratku u Dalmaciju ponovo je počeo je pisati u Narodnom listu gdje je ubrzo postao najvažniji novinar. No, biti novinar u zemlji nepismenih nije bilo nimalo lako. Ipak, Politeo je imao više sreće od Nodila. Naime, nakon što je "dirinčeći" nekoliko godina u redakciji Narodnog lista "ispekao" zanat, postao je vrlo poznat i cijenjen novinar. Stoga, kada se splitska narodnjačka elita pripremala za izdavanje svog glasila Narod, trebao im je upravo netko takav za urednika. Da bi pridobili Politea ponudili su mu dvostruko veću plaću od one koju je ima u Narodnom listu. Time je njegov položaj je konačno bio pristojan jer je umjesto uobičajene novinarske bijede imao prihode koji su odgovarali solidnoj profesorskoj plaći.
Zanimljivo je pri tome spomenuti da je urednik Narodnog lista, poslovično škrtunjavi Juraj Bjankini, postupak svog zemljaka i štićenika smatrao "nezahvalnošću" i "pohlepom".
U svojoj uređivačkoj politici Polito je spajao dvije stvari koje su u tadašnjoj dalmatinskoj politici često bile suprotnost. Kombiniranje konzervativno- ustavnog patriotizma Mihovila Pavlinovića sa liberalizmom koji je privlačio većinu dalmatinskog građanstva. "Naši profesori i dokturi dodjoše iz Italije, odaklen donesoše sa sobom ideje" koje "htjedoše presaditi na naše tlo, neobaziruć se na ogromne razlike okolnosti i povijesti"-pisao je Politeo. Zapravo je smatrao da ideje koje su stizale iz tadašnje Europe treba kombinirati sa domaćim tradicijama. Ako se zna da je tadašnja Dalmacija, kao i za ostale hrvatske pokrajine, bila na rubu rubova Europe, ozbiljno "nagnuta" na Balkan, Politeu treba dati za pravo.
Vrhunac Politeove karijere bilo je prelazak u zagrebački Obzor koji je sa nakladom od nekoliko tisuća primjeraka bio najtiražnija novina u Hrvatskoj. Kao kruna novinarske karijere, pred kraj života tiskano mu je nekoliko voluminoznih knjiga izabranih članaka. Posebno su zanimljive "Životopisne crtice", danas prilično rijetke, koje osim detalja iz Politeova života sadrže pogled iza kulisa tadašnjeg javnog života.
Dinko Politeo je umro 1903., ne doživjeviš pedesetu.
Iza sebe je ostavio sina Ivu, jedan od najpoznatiji hrvatskih odvjetnika svoga vremena, koji je među klijentima imao imena poput Josipa Broza, Mile Budaka i Alojzija Stepinca.

Tihomir RAJČIĆ