Sa Tuđmanom u Europsku uniju

Iako ga mnogi na hrvatskoj političkoj pozornici vezuju uz euroskepticizam, iz onoga što je pisao i govorio, dade se zaključiti da je Franjo Tuđman bio eurooptimist.
Čak što više, mnoga njegova zapažanja o eurointegracijama u razdoblju od 1960.-ih pa do pred smrt mogu danas biti koristan vodič za odlučivanje na nedjeljnom referendumu.

Konfederacija- univerzalno rješenje
Iako je veliki dio svog života bio komunist ( od kraja 1930.-ih do početka 1980.-ih) Franjo Tuđman je bio i baštinik jakog naslijeđa hrvatskog patriotizma. U tom smislu najviše je na njega utjecao Stjepan Radić čiji je populizam snažno obilježio Tuđmanovu političku praksu. Također tu je utjecaj Ante Starčevića koji je hrvatski patrotizam modernizirao po najboljim europskim uzorima.
Na tragu ovakvih ideja Tuđman je čak i partizanima sanjao "socijalističku Hrvatsku i njenu neokrnjenu jednakopravnost novoj južnoslavenskoj zajednici".
Kasnije, kad je zaključio kako su komunizam i jugoslavenstvo iluzije počeo je propovjedati europsku konfederaciju kao spas za Hrvatsku.
Naime, Europa je trebala biti konfederalna zajednica u kojoj će svi narodi "zadržati svoj nacionalni identitet, svoje pravo na neovisan društveno-politički razvoj u zemlji i svoj suverenitet u međunarodnom životu" te je je vjerovao da se "trajno udruživanje naroda može …provesti jedino poštivanjem njihove nacionalne suverenosti i na temelju pune ravnopravnosti."
U ovakvom svom razmišljanju Tuđman nije bio sam. Daleko od toga. Na pozornici Europe slične ideje je zastupao Charles de Gaulle koji je vjerovao da Europa treba biti "zajednica domovina".

Pozitivna globalizacija

No, za Tuđmana nije sve bilo u politici. Kao humanistički (samo) obrazovani intelektualac smatrao da su Europljani povezani "zajedničkim kulturnim, demokratsko-socijalnim i civilizacijskim stečevinama" i da Europa treba biti "mjesto procvata građanskih sloboda, socijalno-humanitarnih vrijednosti te slobode čovjeka i slobode naroda". Sve je ovo trebalo voditi u smjeru koji se danas naziva "proces kulturno-tehničke integracije svijeta".
Jednom riječju Tuđman je sve do kraja 1980.- ih eurointegracije vidio kao oblik pozitivne globalizacije korisne za Hrvatske, čime bi današnji eurofili i ljubitelji globalizacije mogli itekako biti zadovoljni.
No, nije sve bilo tako jednostavno. Pišući o Europi Tuđman je pred očima imao Hrvatsku u Jugoslaviji, koja je na prvi pogled izgledala kao neuništiv okvir, posebno zato što je Tito bio popularan na zapadu. Stoga se eurointegracije trebale poslužiti kao sredstvo da Hrvatska na miroljubiv obnovi svoju državnost i da se na miroljubiv način izvuče jugoslavenskog okvira.
Istovremeno, očito ne želeći da Europa postane nova Jugoslavija, Tuđman ističe kako se "trajno udruživanje naroda" kakovo Europa od početka želi biti, "može se provesti jedino poštivanjem njihove nacionalne suverenosti i na temelju pune ravnopravnosti.”
Danas, u okolnostima kad je Hrvatska samostalna država pred vratima EU, mnogi smatraju da Tuđmanove riječi treba sagledati u drugačijem svjetlu. Naime, ističe se vrlo rašireno mišljenje da je Europa na Hrvate gledala isključivo južnoslavenskom/ balkanskom kontekstu te da nas i danas prima sa figom u džepu.
Iako je Franjo Tuđman kao predsjednik vrlo često iznosio bojazni ove vrste, nikad nije napustio svoj bazični eurooptimizam. Da je tome tako svjedoči jedan od zadnjih javnih nastupa iz srpnja 1999. kada je govorio na sastanku Pakta o stabilnosti jugositočne Europe u Sarajevu. Pažljivo definirajući Hrvatsku kao srednjoeurpsku državu u čijem su susjedstvu zemlje na "turbulentnom balkanskom području", Tuđman je izrazio spremnost Hrvatske "za sudjelovanje u eurpskim integracijama".
Sva ova Tuđmanova razmišljanja o eurointegracijama pred nas danas stavljaju tri pitanja:
Jeli težnja Merkelice i Sarkozya da EU pretvoriti u federaciju i jeli to opasna za naš nacionalni identitet?
Hoće li Hrvati profitirati od sudjelovanja u, kako je to Tuđman nazvao, "zajedničkim europskim kulturnim i civilizacijskim stečevinama".
Na koncu, hoće li kriza u eurozoni uništiti socijalnu državu i hoće EU postati manje privlačna običnim ljudima.
Odgovori na ova pitanja mogu biti koristan vodič sa odlučivanje na referendumu u nedjelju.


Tihomir RAJČIĆ