Tomislav Ivić – kampanel našeg Splita

UTO, 29.07.2014. u 16:58
POGLEDA 1883

Godina je 1979. i Hajduk je, kao što znate, prvak svita. Igramo Ligu prvaka, igramo balun nedokučiv cijeloj Europi, nogomet kakav danas igra Barcelona; totalni nogomet Hajduk i Cruyffov Ajax igraju te 1979. U zraku osjećamo ono što se sprema jer Hajduk je avangarda. Moj dida i ja (Thompson, op.a.) stojimo pod njegovim ogromnim kišobranom zajedno s deset tisuća ljudi i pratimo Hajdukov trening. Da, dobro ste čuli, trening bijelih tada je pratila cijela istočna tribina i ja na žici u očajničkom pokušaju da me Ivica Šurjak primijeti. (To se i dogodilo; izvodeći korner pomilkio me po glavuši, misec dana niko mi nije smija taknit to misto.)

Nikad se, siguran sam, nebi toliko zakačio za nogomet da nije bilo te 1979. Moj svijet bio je balun u dvoru i majica sa brojem jedanaest na leđima. Fanatizam koji je prenio na mene nisu shvaćali moji ukućani pa su mog djeda često napadali šta „truje“ dite, no mi smo tjerali po svom. Svaki trening, svaku nedilju doma mi smo znali naše misto - opojni miris trave, uski teren di jasno vidiš i Frfu kako uklizava i Žungula „Cigu“ kako vreba sa druge stative. Reflektori na travi Starog placa - to je slika mog djetinjstva.



Kiša pada kao iz kabla a Hajdukovi prvotimci pod punom ratnom opremom (sjećate se Puminih svijetloplavih šuškavaca?) šprintaju po terenu i izbacuju dušu. U kutu s lumbrelom sjedi Tomislav Ivić, „Mali Napoleon“, trener Hajduka koji pred nama grize travu Starog placa. U ta doba Split je bio gorljivo podijeljen na ivićevce i antiivićevce, a ta podjela razdvajala je svaku familiju, klapu i ekipu na žestoke neistomišljeničke frakcije. Antiivićevci su tvrdili da je Ivić naprosto bio sretan čovjek kojem je u ruke pala ludo darovita generacija. Tvrdili su da Ivićev Hajduk igra defenzivan i ružan nogomet, užasavali su se toga da se prvak postaje domaćim pobjedama 1:0, grozili su se što Ivić na klupi ostavlja lepršave vedete, a u momčad redovito stavlja manje talentirane, ali korisne igrače sustava poput Šime Luketina ili Nenada Šalova. Svi, ali baš svi, su morali biti podređeni kolektivu; to je bila filozofija koju ovi grad, kao što znate, teško razumi.


A Ivić je tjerao po svom; nije ga bilo briga što o tome misli uprava, navijači, grad. Tomislava Ivića niste mogli ni kupiti niti mu nametnuti svoju volju. Sjećam se kad je dao priliku Zlatku Vujoviću, on i brat su doslovno orali teren. Ivić, za kojeg je pojedinac uvijek morao biti podvrgnut mašineriji kolektiva, kod kojeg je učinkovitost i mjerljiv rezultat bio mjera uspjeha, a nogomet je bio stvar racionalnosti, kalkulacije i znanosti.


I kad je razvalio Italiju u Palermu, udarivši pečat „Vatrenima“, i kada je bio bez posla u Splitu, Ivić je bio nepoželjna osoba svim upravama Hajduka. Jedan Grgić, Fiorentini i da ne nabrajam više, s razlogom su se bojali Ivića jer su znali da, ako takav stručnjak dođe u Hajduk, tu za njih nema mjesta. Ni za njih ni za menađere koji su očerupali ovaj klub i doveli ga tu gdje je sada - u sivilo ovakvog devastiranog Splita, bez ikakve nade da će dobit Dinamo a kamo li kakvu jaču ekipu u Europi.

Godine su prošle, moj dida i Tomislav, nadam se, negdje gore pričaju o tim danima a ja, eto, nosim gorak okus u ustima, ne samo zato što se moglo više i bolje, nego što je jedan uzor i moralna vertikala mog odrastanja otišao bez da je dao ono što je trebao radi sitnih interesa bezveznjaka koji nisu dostojni da ugaze na travu Poljuda. A kad je doživio čast izbora u Kuću slave splitskog sporta 2009., svjedoci proslave na Gripama bili su dirnuti njegovim govorom. Ivić je htio u više navrata pomoći Hajduku, od svih jedini mu je u posljednje vrijeme počasti davao bivši predsjednik Joško Svaguša. Želio ga je angažirati kao savjetnika, ali je Ivanovo zdravlje popuštalo... Kakav jebeni paradoks. Jedini je Kerumov pekar bio u stanju priznati Tomislava Ivića kao relevantnog stručnjaka koji je potreban Hajduku.

Ivić je kampanel našeg Splita i neizmjerno sam tužan što ga više nikad neću vidjeti kako zamišljeno stoji kraj aut-linije, ni čut svog starog kako mi šapje: „Gledaj sad šta ih je naučija!“ Nikad više neću dobit ni pačića iz Kirigina iza utakmice, ni, moj šjor Ivane, toliko ljubavi i znanja koje si nam svima ostavija kao kletvu.



Autor teksta: Ivo Anić

Comments


Brodarica NET je web sjedište koje na jednom
mjestu okuplja lokalnu grupu pouzdanih i kvalitetnih poduzetnika i pojedinaca s kojima će članovi i posjetitelji moći ostvariti interaktivnu komunikaciju.



Copyright 2013 brodarica.net
Brodarica.net nije odgovorna za sadržaj eksternih web stranica.
Oglašavajte kod nas O brodarici.net Kontakt Uvjeti korištenja Privatnost podataka