Glavom na prvu stativu

SUB, 16.08.2014. u 22:48
POGLEDA 2156

Te zime 1979 godine u kinu “Central” postali smo pioniri, moj drug Stipe na našoj povijesnoj recitaciji izbiflao je da je naša domovina žito što se talasa a ja sam šutio kada je trebalo nadodati da je i more što se plavi, kasnije sam iako sam je znao cijelu na pamet dobio svoje, no to se u mojoj familiji brzo zaboravilo.

Jedan događaj te hladne zime zasjenio je sve druge, čak i moju recitaciju Drugu Titu.
Jednog centarhalfa iz one sjajne generacije Holcera, Meškovića i Jerkovića, Tomislav Ivić je, došavši na mjesto trenera mog Hajduka, gurnuo u prvi plan i moj grad je skupa s mojim djedom bacio u trans.
”Mister gol” kako su mu tepali tada zaludio je moj grad, pamtim Ivićeve treninge otvorene za javnost na kojima je bilo i do trideset tisuća ljudi, bez obzira na kišu, bez obzira na snijeg.







Moj grad je disao sa svojim Hajdukom, Hajduk je bio velik, Hajduk je bio moćan, Hajduk je bio avangarda, po buffetima, po brijačnicama, u “Holcera” i u “Gage” u dućanu moje stare, na štekatima i na šentadama raspravljalo se samo o jednom, o taktici Malog Napoleona, moj grad bio je podijeljen na Ivićevce i one kontra, moj otac je smatrao da je jedna sjajna generacija pala u ruke običnoj kukavici ali moj djed nije puno držao do njegovog mišljenja, ja i moj "dida" znali smo da je Ivić, ciljano dovevši Branu Oblaka stvorio tu momčad, da je njen kreator i da na koncu gledamo čistu avangardu, nogomet koji su tada, godine 1979 u svijetu igrali samo Nizozemski Ajax i moj Hajduk.


Gutao sam jutrom članke iz novina, uz "Nippera" prvo bi mi bilo kada bi otvorio oči prolistati novu "SN" – reviju ili stranice sporta u “Slobodnoj Dalmaciji” naš mali marinko bio je naš bard, opisivao je raspoloženja igrača ali i njihov privatan život što je mene tada izuzetno zanimalo, moj grad tada bio je malen, peterom moga starog mogli ste ga proći u deset minuta, nije bilo ničeg iza granica moje Siromašne, doli blata, livada i kranova dizalica u izgradnji.
Prilično sam se iznenadio tog jutra kada sam pročitao kako Slaviša Žungul ima mišljenje o Iviću, mlad je, neiskusan, tjera nas da igramo bunker a ima fenomenalne igrače.
Imamo sjajnu generaciju a nećemo napraviti ništa, bile su riječi mog idola u "SN"- reviji, branimo se s desetoricom, čuvamo rezultat, kraljevi smo prijateljskih utakmica u kojima jedino igramo kako hoćemo.
Te riječi ostavile su me bez daha, moj djed je ponovo samo odmahnuo rukom a ja sam znao da je loše, da je situacija u svlačioni nategnuta i to mi se nije sviđalo, mom starom Slaviša Žungul bio je Bog.


Tog jutra u moj dvor došao je Slavko, bio je to stari simpatični cigan koji je popravljao kišobrane i noževe, nosio je sa sobom jedan okrugli brus koji je spojio na biciklu, u moj dvor sjatila su se djeca i svi smo Slavka držali kao cirkusku atrakciju ali na jedan ljudski način, moja baka naoštrila bi noževe i dala mu crvenog konja, susjedi bi Slavku iznijeli vino i marendu a ono što će se desiti upamtio sam za cijeli život.
Susjed Marko izašao je i zavikao na Slavka da napusti dvor, da je ušljivi cigan i da će mu djeca dobiti uši.
Moj djed je pobjesnio.


Pamtim taj dan i pamtit ću ga cijeli život, tog dana osim sa Markom moj djed se sukobio i s mojim ocem radi iste stvari, kada smo to popodne išli na trening Hajduka ja i on, Žungul je zajedno sa Šurjakom uvježbavao njihove klasične akcije, Šure bi prošao po krilu a Slaviša bi zabio iz svih mogućih i nemogućih pozicija sa druge stative, moj djed me zagrlio i pokazao mi na njih dvojicu, moja dva idola, pokazao mi je na Slavišu i upitao me znam li zašto ga on zove “Cigo?” Ja sam rekao da znam, a znao sam i da Slavko kao i Slaviša pripadaju mom svijetu i da im se divim, jednom kako zabija golove, drugom kako oštri noževe, kao što sam se divio jednom armeru iz “Lavčevića” jednom konobaru “Jadrolinije” i jednoj prodavačici slatkiša iz “Bonačića.”
Prvorazredni skandal potresao je moj grad, prema propisima FSJ-a u inozemstvo su mogli samo nogometaši s navršenih 28 godina i s ispisnicom matičnog kluba.
Slaviša Žungul, moj “Cigo” nije imao ni jedno.Pod izlikom da mora odslužiti JNA, Slavišu Žungula pokušali su zaustaviti u njegovu naumu, Slaviša je ishodio dozvolu za igranje malog baluna u SAD-u i postao zvijezda, njegove fotografije izlazile su na naslovnicama New York Timesa, Newsweeka i postao je dio jet seta i mondenog života Velike jabuke.



Društvo na Bel Airu pravili su mu Jack Nicholson, Charles Bronson, Dean Martin, vozio je Rolls Royce i zarađivao milijune.”cigo” iz kaštela ostvario je svoj životni san i srušio moj, san da Hajduk bude prvak Europe. Pamtim Tonija Kukoča na istoj žici na kojoj sam stajao i sam, kasnije će Toni kazati da je legendarnu “sedmicu” nosio u njegovu čast, pamtim radost koja bi me onako malena poklopila od strane dupkom puna Starog placa, pamtim da me djed” čupao” ispod razdraganih tjelesa i da su me ljubili potpuno nepoznati ljudi i dizali u vis kada bi se on prikrao i s druge stative na nabačaj Ivice Šurjaka zabio gol.
Pamtim sve i još dan danas prolaze me trnci kada ga se sjetim, mog tako čudnog junaka iz jednog tako divnog djetinjstva.Nisam znao, nisam ni slutio da će jednom postati jako važno u mom gradu tko se zove Slavko ili Slaviša, tko popravlja kišobrane a tko ima plave oči i plavu kosu kao što ih imam ja.


Nisam znao da će jednom takve stvari postati ikom osim mom priglupom susjedu Marku bitne, moj Hajduk preselio se na Poljud a ja na sjevernu okuku tribine, jedan novi “čudak” s bradom zaokupit će moje adolescentske godine i ja ću ga pratiti kako uz čašu whiskeya igra u kopačkama na “Totem” i žicati dres, zaborav će prekriti sedamdesete a ja ću zakoračiti u dekadu najljepšu u svom životu.Ja ću zakoračiti u moje osamdesete. "Pa znam ja sve što se događa dolje kao što i znam da se ne događa ništa, nisam htio dolazit ni na proslavu stotog rođendana baš zbog toga, pa vama je ljudi sve ostalo isto, kao da nikada nisam ni išao....Svaka kuća, svaka trešnja, sve je ostalo na istom mjestu sve te godine..." Kazat će moj "Cigo" a ono što sam prvo pomislio pročitavši to bilo je da je još nešto ostalo isto, znate moj susjed Marko danas je predsjednik lokalnog HDZ -a.



Comments


Brodarica NET je web sjedište koje na jednom
mjestu okuplja lokalnu grupu pouzdanih i kvalitetnih poduzetnika i pojedinaca s kojima će članovi i posjetitelji moći ostvariti interaktivnu komunikaciju.



Copyright 2013 brodarica.net
Brodarica.net nije odgovorna za sadržaj eksternih web stranica.
Oglašavajte kod nas O brodarici.net Kontakt Uvjeti korištenja Privatnost podataka