Hajduk, sto godina istih problema

Danas kada slavim stogodišnjicu splitskog Hajduka, valja se prisjetiti dijela burne prošlosti kluba, ali i baciti pogled na probleme koji ga i danas muče.
Dana 19. 3. 1935. u večernjim se satima Splitom se pronijela vijest o ostavci uprave Hajduka. Osim kod navičaja, kojih onda nije bilo tako puno kao danas, događaj u gradu izgleda nije izazvao veće uzbuđenje. Naime, obični ljudi su išli za svojim poslom, a politička elite svemu nije pridavala nikakvo značenje. Čak ni prethodnik Slobodne Dalmacije, splitski dnevni list Novo doba o krizi u Hajduku ne piše puno. Tek kratki razgovor sa ing. Fabijanom Kaliternom osnivačem i dugogodišnjim predsjednikom uprave Hajduka, a onda dugo vremena ništa.

Kriza
No taj, za današnje prilike prilično šturi, razgovor otkriva svu dubinu krize koja je tada "drmala" Hajduk. Naime, klub je toliko grcao u dugovima da je upitno bilo i redovito odigravanje utakmica. Primjer toga je gostovanje kod Građanskog u Zagrebu, koje je bila odgođena na nekoliko mjeseci jer Hajduk jednostavno nije imao novaca za putne troškove. Da stvar bude još gora gradsko poglavarstvo Splita Hajduku ne samo da nije pomagalo nego mu je doslovno podmetalo nogu. Primjer toga je Hajdukova turneja po Palestini i Egiptu, koja je trebala omogućiti financijsko ozdravljenje kluba. Gradska uprava Splita ne samo da Hajduk nije poduprla nego mu je doslovno podmetala nogu. Naime odbila je dati dopust dvojici Hajdukovih igrača koji su bili njeni zaposlenici. Čitava stvar izgleda još čudnije ako se zna da je gradska uprava Zagreba dvojici Hajdukovaca koji su bili njeni zaposlenici bez problema odobrila dopust. Drugi veliki problem bilo je Hajdukovo igralište koje po tadašnjem uredbenom planu trebalo biti srušeno i pretvoreno u park i dječja igralište.


Recesija
Osim toga, u ovo doba Hajduk nije imao velike sponzore i živio je uglavnom od ulaznica. No, recesija koja je od 1929. tresla svijet i koju je američki predsjednik F. D. Roosevelt tek bio počeo rješavati, praznila je džepove običnih građana koji si zbog toga nisu mogli priuštiti odlazak na utakmicu. Veliki je problem bio i tadašnji sustav natjecanja. Naime prvenstvo se najprije doigravalo na lokalnim razinama tj. na razinama pod saveza. Najuspješniji klubovi su nakon toga igrali u "pravom" državnom prvenstvu. U ovakvom sustavu natjecanja Hajduk je bio prisiljen igrati puno utakmica sa lokalnim klubovima koje ne samo da nisu donosile dobit nego su proizvodile gubitak. Povrh svega toga Hajduk su počeli napuštati i igrači. Mnogi su naime, osjetivši teškoće kluba, odbijali produžiti istekle ugovore.
Sve ovo natjeralo je Fabijana Kaliternu da napusti vruću stolicu predsjednika upravnog odbora Hajduka i tako omogući da "nova uprava riješi probleme".
To je i ostvareno jer je Hajduk nekoliko godina bio na vrhuncu snage kao najjači klub novoosnovane Hrvatske nogometne lige.
Sve u svemu, ako je vjerovati poukama prošlosti Hajduk najbolje funkcionira kao klasično kapitalističko poduzeće koje donosi dobit jer je to jedini način da prestane biti igračka u rukama političara.
Tihomir RAJČIĆ