ZAŠTO POMIČEMO KAZALJKE NA LJETNO VRIJEME

NED, 30.03.2014. u 09:58
POGLEDA 1863

Ljetno računanje vremena kroz povijest 20. stoljeća

U noći sa subote na nedjelju, 30. ožujka, počinje ljetno računanje vremena, tako što se pomicanjem za jedan sat unaprijed vrijeme u 2 sata računa kao 3 sata. Iako zvuči neobično, uvođenje ljetnog računanja vremena koje se koristi u više od 70 zemalja svijeta proces je s kompliciranom i prilično kontroverznom prošlošću
Iako vjerojatno nevoljko, ove će nedjelje, kao i svake godine prije, u ranim jutarnjim satima većina građana koji drže do vremena u kojem žive, pomjeriti kazaljke na svojim vremenskim pokazivačima kako bi i službeno ispoštovali promjenu računanja vremenskog perioda u ljetno vremensko razdoblje, nakon čega će mračne i prilično kratkotrajne zimske dane sljedećih mjeseci zamijeniti sunčana i dugotrajnija dnevna razdoblja.

Povijest ovog naizgled nebitnog fenomena; vremenske promjene ili adaptiranja kazaljke na satu godišnjim razdobljima, seže nekoliko stoljeća unazad i razvija se zajedno sa društvenim i političkim okolnostima, uz bok sa kalendarskim sustavima ili pak tehnološkim inovacijama.

Većina građana tome uopće neće posvetiti veću pažnju, čak i ako se ne sjete na vrijeme pomaknuti satove. No, ljetno vrijeme, koje se sada koristi u većini razvijenih zemalja svijeta, iza sebe ima kompliciranu i prilično kontroverznu prošlost. Može se kazati kako je povijest promjene vremena, zapravo povijest ključnih događaja koji su oblikovali narode u 20. stoljeću, a ljetno i zimsko računanje sata promaknuli u sporedni, ali svakako prisutni dio razvoja čovječanstva.

Jedna od prvih zamisli da se pomicanjem vremena iskoristi više sunčanih sati u danu tijekom ljeta već je svojedobno bio predmet promišljanja jednog od američkih očeva nacije i strastvenog izumitelja – Benjamina Franklina. Smatrao je kako pomicanjem satova možemo bolje iskoristiti sunčano ljetno razdoblje (u dijelovima svijeta gdje je to moguće), jer će svijetlo trajati duže predvečer i time pružiti dodatni užitak američkim građanima.

Međutim, Franklin svoju zamisao nikad nije dovoljno široko promovirao u znanstvenim krugovima, zbog čega neko vrijeme nije ni saživjela. Barem do pojavljivanja slične primisli od strane londonskog graditelja Williama Willetta (1857 - 1915), kojem se pripisuje prva prava praktična zamisao o promjeni vremena. Prema anegdoti, Willet je jednog sunčanog jutra 1907. godine jahao bespućima nekog prostranog londonskog parka.

U praskozorje 'rađanja' sunca, on je zamijetio da su na svim prozorima, na okolnim zgradama, bile navučene zavjese. Pomislio je kako bi pomicanjem sata za samo 60 minuta sunce već bilo na obzoru, dok bi predvečer građani imali dodatan sat po kojem bi se, kako je i Franklin na zapadnijem kontinentu 130 godina prije pomislio-ljudi mogli baviti sa čim god su htjeli. Međutim, njegova inovacija, kao i brojne druge u 19. stoljeću, naišla je na brojne prepreke i ismijavanja gradskih i državnih otaca.

Willet je napisao pamflet “Gubitak danje svjetlosti” i poslao ga članovima parlamenta, gradskog vijeća, poslovnim i drugim organizacijama, u kojem je istaknuo da gotovo pola godine sunce sja po nekoliko sati na dan, a nije iskorišteno jer ljudi baš tada spavaju. Imao je ideju pomicanja sata za 20 minuta svake od četiri nedjelje u travnju, a isto tako i vraćajuci sve u prvotno stanje na isti način svake nedjelje u rujnu, zbog poboljšanja ljudske sreće i zdravlja. Ali i ekonomičnijeg korištenja umjetnog svjetla, čime bi njegova zemlja uštedila najmanje dva i pol milijuna funti godišnje.

Prijedlog je nakon toga dugo godina bio jedna od glavnih tema britanskog parlamenta, a konstantno su je odbacivali konzervativniji politički krugovi. Sve do 1914. godine. Iz razumljivih razloga. Početkom Prvog svjetskog rata, Njemačka prihvaća ljetno vrijeme, nakon čega joj se pridružuje i Velika Britanija, a potom i SAD. Možda je nastojanje već tad pokojnog Willeta da progura pomicanje vremena i bilo djelomično nadahnuće ovim zemljama, no sigurno je kako je glavni motiv tadašnjim silama u jeku industrijske revolucije da mjenjaju vremenske režime bila praktična ušteda energije u razdoblju početka najvećeg sukoba do tada, kada je energija bila potrebnija u ratnoj proizvodnji.

Ovakav način tretiranja vremena bio je kratkotrajan. Naime, ubrzo po završetku Prvog svj. rata, neke su zemlje odlučile odbaciti dotadašnje ljetno vremensko ravnanje, a u tomu su ih vodile sasvim praktične (nus) pojave. U Americi je primjerice, ljetno vrijeme 'opozvano' 1919. godine, većim djelom zahvaljujući pritisku američkih farmera.

Oni su, naime, tvrdili kako pjevci nisu upoznati sa pomicanjem sata, ali i da u poljoprivredu ovakvo računanje vremena nije donijelo ništa dobroga, jer se stvari odvijaju prema Suncu; ako ga još nema, onda su usjevi vlažni od rose i ne mogu se žeti. Za ponovni redoviti prijelaz na ljetno vrijeme, Amerikanci su morali pričekati punih 47 godina. Dok su poljoprivredom bogate savezne države prosvjedovale protiv režima ljetnog vremena, druga su ga područja usvojila mnogo prije. Grad New York već je tada bio po mnogočemu specifičan od ostatka SAD-a. Naime, ulagači na tada najrazvijenijoj svjetskoj burzi, Wall Streetu, željeli su što je moguće bliže 'uskladiti' američku satnicu sa financijskim tržištima Londona, dok su trgovci jednostavno željeli imati više kupaca.

Ljetnim je vremenom omogućeno i američkom nacionalnom sportu, baseballu, da se uobičajeno višesatne utakmice završe dok još ima sunca, jer je umjetna rasvjeta bila privilegij za probrane stadione. Posljednji primjer zadovoljnika ljetnim računanjem vremena odnosi se na proizvođače roštilja, jer je dokazano kako je svaki mjesec ljetnog vremena donosio dodatnu zaradu od 150 do 200 milijuna dolara.

Danas u zemljama Europske unije vremenske se zone, bez obzira na meridijane istodobno pomiču u 01.00 sat po nultom meridijanu Greenwicu (V.Britanija) zadnje nedjelje mjeseca listopada, a započinje zadnje nedjelje u ožujku. U SAD-u se nakon potpunog uvođenja ljetnog računanja vremena 1966. godine za većinu saveznih država, vrijeme pomiče u 02.00 ujutro, prve nedjelje mjeseca travnja, a završava u isto vrijeme zadnje nedjelje mjeseca listopada, a računanje se od Europskog razlikuje jer se svaka vremenska zona pomiče različito. No, neke drzave u SAD-u i Kanadi ne primjenjuju ljetno i zimsko računanje vremena, poput Arizone ili Saskatcewana. Zemlje Evropske Unije uvele su ljetno računanje vremena sedamdestih godina, dok je bivsa Jugoslavija tu metodu pocela primjenjivati 1983. godine.

Osim Europe i SAD-a, koje su pionirski sudjelovale u ljetnim pomicanjima sata, procjenjuje se da u svijetu više od 70 država koristi ovaj princip. Između ostalih, većina zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, Meksiko, Kuba, Grenland, Brazil, Čile, Falklandsko otoČje, Paragvaj, Antarktika, Sjedinjene AmeriČke DrŽave, Kanada, Sirija, Iran, Australija. Za sve nabrojene zemlje, kao i Hrvatsku, specifično je da tokom ljetnih mjeseci njihovi stanovnici iskorištavaju 1. sat više pomičući svoje mjerače vremena negdje između ponoći i 3 sata ujutro.

Naravno, geografske i društvene raznolikosti uvjetovale su sitne detalje kojima se jedna zemlja razlikuje od druge. Primjerice, tijekom ljetnih mjeseci, satovi u najvećoj državi na svijetu, Rusiji, pomiču se dva sata prije standardnog vremena, čime zimi svih 11 vremenskih zona u Rusiji ostaje jedan sat ispred konvencionalnog vremena. Na području Ekvadora i tropske klime, ne računa se ljetno vrijeme, zbog činjenice da dan traje podjednako u svim godišnjim razdobljima, zbog čega je pomicanje sata zapravo-besmisleno.

Japan je danas u svijetu jedina veća svjetska gospodarska sila koja ne koristi metodu ljetnog računanja vremena, iako je nakon Drugog svjetskog rata postojao sustav mjerenja, baš kad su bili pod pritiskom SAD-a. No, ovom sustavu mjerenja, kao i u zemlji njihovih okupatora, kraj je došao nakon masovne farmerske pobune. Iako su se ministarstva zbog očigledne uštede energije svojski trudila da održe ljetno vrijeme, otporu farmera pridružili su se i prosvjetni djelatnici, koji su se protivili svjetlijim večerima jer su smatrali da će time djeca dulje biti budna; i sustav je ukinut. Susjedna Kina imala je sustav mjerenja vremena po jednoj vremenskoj zoni (poput EU-a) do 1980. godine, da bi prestali provoditi ovakva mjerenja 1991. godine.

Tokom 20. stoljeća ideja o vremenskom pomicanju se iskristalizirala i unaprijedila, pa danas ne postoje veći prijepori oko vremenskog pomicanja u određenim vremenskim razdobljima. Osim možda nekih. Naime, proučavajući gomile materijala koji su tokom proteklih 100 godina napisani na temu promjene vremena; od kongresnih svjedočenja, pa do uredničkih članaka u novinama, američki znanstvenik Michael Downing došao je do zaključka da rasprava oko ljetnog vremena pokazuje kako i jednostavna ideja može rezultirati kompliciranom argumentacijom i pristaša i protivnika. Štoviše, kako kaže, danas ljetno vrijeme više ništa ne štedi.

S njim bi se zbog zemljopisnog položaja vjerojatno složili stanovnici Hawaja, Arizone i dijelova Indijane, koji ni do danas nisu na ljetnom vremenu. Naime, Indijana se nalazi u dvije vremenske zone, od čega je dio na istočnom, a drugi dio na središnjem dijelu. Kad se doda da neki okruzi i u istočnoj i u središnjoj zoni pomiču satove jedan sat unaprijed, a drugi ne, stvore se praktički tri različita vremena na relativno maloj udaljenosti. Zakonodavci Indiane svake se godine pokušavaju uhvatiti u koštac s tim problemom, ali bezuspješno.

No, osim geografske i već spomenute poljoprivredne opozicije ovoj ideji, na put postavljanju ljetnog vremena, u nekim su državama stali religijski, zdravstveni, znanstveni ili pak drugi razlozi. Osobe koje negoduju zbog sezonskih promjena računanja vremena, zbog poremećaja u spavanju ili pak bioritma, prošle su godine dobili i znanstvenu potvrdu da bi mogli biti u pravu. Naime, stručnjaci kažu da ta promjena može čak uzrokovati umor, čime se mogu poremetiti uobičajene navike spavanja i uzrokovati semisomniju - umor uzrokovan neodgovarajućim snom, a preporuka lječnika u ovakvim slučajevima je pripremanje za san preko zagrijavanja, kao uoči treninga.

Osim poljoprvrednog razloga, seljaci su izgleda promjenama vremena 'oštećeni' i u domeni stočarstva. Primjerice, industrijske nesilice prvih mjesec dana nakon promjene navodno nose manje jaja, a kod domaćih kokoši nije se primijetilo smanjenje "radnog učinka". Austrijanci su zamjetili kako zbog pomicanja vremena postoji vjerojatnost upale vimena kod krava muzara zbog kasne mužnje, što utječe na proizvodnju mlijeka. Samim time, zbog mužnje krava pate i stočari, jer se moraju ranije ustajati kako ne bi poremetili bioritam krava, primjetili su Nijemci.

Tisućljetna tradicija Židova u Izraelu, motivirala ih je da prosvjeduju protiv ljetnog i zimskog računanja zato jer ih ometa u recitiranju pokajničkih molitvi u ranim jutarnjim satima za vrijeme mjeseca Elul.

U plejadi neobičnih slučajeva koji se usko vežu uz promjenu vremena, vjerojatno 'najsmjeliji' pokušaj je onaj bivšeg Venezuelanskog predsjednika Huga Chaveza, koji je 2007. godine uputio zahtjev građanima da vrate vrijeme za pola sata jer "nema razloga da se cijeli svijet organizira na osnovu vremena koje je postavila imperijalistička vladavina SAD-a".

Bez obzira na ponekad, kao što smo vidjeli, opravdana protivljenja vremenskim pomjerivanjima unaprijed-unazad, postoji više od jednog razloga kojim se ovakav vremenski režim može itekako opravdati. Najjači argument za pomicanje sata bila je ušteda energije pa su tako Amerikanci prije tridesetak godina izračunali da zbog pomicanja kazaljki na satu godišnje uštede 300 tisuća barela nafte. Istraživanja su primjerice pokazala kako ljetno vrijeme pravilno raspoređuje potrošnju prosječne države za 1% svakog dana, zbog uštede energije početkom i krajem dana.

U Novom Zelandu dokazano je kako se korištenje struje smanjuje za 3,5% za vrijeme ljetnog računanja vremena. Prosječno kućanstvo u razvijenom svijetu potroši 25% cjelokupne energije na svjetlo i kućanske aparate poput televizije, radija i dr., što se pomicanjem sata može znatno uštedjeti za vrijeme ljetnog razdoblja.

Štoviše, energiju štedimo u svim godišnjim dobima, osim za mračnih zimskih mjeseci, jer je povećana potreba za svjetlom. Tu su naravno i plodovi koje svake godine za 3% ubire grana turizma, zbog duljih ljetnih večeri. U Nizozemskoj je dokazano kako se zbog duljeg dana u ljetnom razdoblju za 5% povećava broj posjetitelja. Isto tako, promet restorana i hotela veći je za 5%, izračunali su Nizozemci, čime iznosi prirast u dohotku od 13,5 milijuna eura. Nekoliko istraživanja u SAD-u i Velikoj Britaniji također su pokazala kako više svjetlosti, gotovo sigurno zbog povećane vidljivosti, za četiri puta smanjuje vjerojatnost da pješaci poginu na cesti.

Izvor Nacional.hr



Comments


Brodarica NET je web sjedište koje na jednom
mjestu okuplja lokalnu grupu pouzdanih i kvalitetnih poduzetnika i pojedinaca s kojima će članovi i posjetitelji moći ostvariti interaktivnu komunikaciju.



Copyright 2013 brodarica.net
Brodarica.net nije odgovorna za sadržaj eksternih web stranica.
Oglašavajte kod nas O brodarici.net Kontakt Uvjeti korištenja Privatnost podataka