Analiza filma „Avatar“

SUB, 19.04.2014. u 22:36
POGLEDA 2730

Nakon samo četrdeset i jednog dana u kino distribuciji, film Jamesa Camerona, „Avatar“, ostvario je najveći broj gledanja, postavši tako najgledaniji, ali i najunosniji film svih vremena, zaradivši gotovo dvije milijarde američkih dolara. Osim velikog financijskog uspjeha, film je ostvario uspjehe i na drugim područjima, počevši od toga da je o njemu govorio čak i Papa (a da, za razliku od primjerice filma „Da Vincijev kod“ na koji se Papa također osvrnuo, nema direktne i očite povezanosti s katoličkom crkvom), preko brojnih tekstova, kako amatera tako i stručnjaka, napisanih o njemu, do utjecaja na svakodnevni život, ali i političke odluke. Razlozi njegove velike popularnosti možda djelomično leže u mogućnosti da, „u svijetu, koji je vidio uspone i padove raznih brutalnih totalitarnih režima, [i u kojem je] sama ideja kolektivnog života uglavnom postala diskreditirana“ (Eagleton, 2005), ipak postoji tračak nade za mogućim ljepšim životom, barem na ekranu.
Film je zanimljiv ne samo ljubiteljima znanstvene fantastike, već i brojnim stručnjacima različitih profila, poput filologa, književnika, filmskih teoretičara, filozofa, kulturologa, pa i antropologa. Upravo je antropološku pomoć redatelj tražio pri izradi filma, želeći mitologizacijom postići autentičnost. Tako je antropologinja Nancy Lutkehaus (Lutkehaus, 2009) Cameronu pomogla uključivanjem animizma, ritualnih ceremonija baziranih na supernaturalnom duhu drveća (primjerice drvo života kakvo je poznato u brojnim jednostavnim kulturama) u priču o plemenu Na’Vi, kako bi se postigla relativna autentičnost.
Film progovara o različitim aktualnim temama poput genetskog inženjeringa, kloniranja i uzgoja tijela iz matičnih stanica u kontroliranom okruženju, iskorištavanja bioloških i rudnih izvora, globalnog onečišćenja, odnosa prema osobama s tjelesnim oštećenjima, vojnih akcija, globalne ekonomske kolonijalizacije i imperijalizma.
Kako je vidljivo, film se da promatrati iz različitih aspekata. Rebecca Keegan, autorica djela „The Futurist: The life and films of James Cameron“ piše kako je film „postao Rorschachov test za osobne interese i tjeskobe“ (Keegan, 2009) kad govori o načinima čitanja njegovih filmova, koji uvelike ovise o identitetu gledatelja. Tako se o „Avataru“ govori kao o antiameričkom, antikorporacijskom, antikršćanskom, utopijskom prikazu ekološke devastacije jednog planeta koji zapravo predstavlja naš vlastiti okoliš, no sa sigurnim odmakom od direktnog kritiziranja (američke) politike. S druge strane, David Outten u kolumni za Christian Entertainment (Outten, 2009) inzistira kako „Avatar“ zapravo propagira politeizam naspram monoteizma i prenaglašava mogućnost ekološke katastrofe na Zemlji, dok se John Nolte u konzervativnoj kritici zabavne industrije fokusira na film kao alegorijsku kritiku Amerike „od osnivanja ravno do rata u Iraku“ (Nolte, 2009).
Ono što ovaj članak ima za cilj, za razliku od spomenutih autora, jest otkriti što film „Avatar“ između ostalog ima za reći o kolonijalizmu i rasnim odnosima. „Avatar“ se pokazao kao moćan pokretač debata o kolonijalizmu, rasnim identitetima, ali i kao proizvođač korisnih ideja i uvida u moderno društvo. Jednako tako, može poslužiti, ukoliko ga se promatra kroz prizmu suvremenih događaja, kao podsjetnik na stvarnost – u ovom slučaju stvarnost američkog osvajanja u Iraku i Afganistanu, baš kao što to prijašnji Cameronov rad „Alien“ čini s ratom u Arapskom zaljevu. Je li to bila redateljeva nakana – da se pod krinkom znanstvene fantastike posveti socijalnim temama poput mučenja, totalitarizma, imperijalizma i ekološke devastacije kroz upotrebu alegorije, zaštićen narativnom sigurnošću, kako bi izbjegao direktno političko pozicioniranje – ostaje tek na osobnim interpretacijama.
„Avatar“ se da analizirati i kao simbiozu elemenata preuzetih iz različitih postojećih kultura, što može ukazati na postojanje dominantnih elemenata koji su zajednički brojnim, možda čak i udaljenim kulturama.
Namjera ovog rada jest prezentirati uvid u film, drugačiji od onog kojeg bi mogla ponuditi filmska kritika, a koji bi predstavio antropološku analizu teme, sadržaja i načina prezentacije te implikacija na suvremeno društvo, s osvrtom na prakse iz prošlosti.

Radnja filma

Kako bi analiza koja će uslijediti bila što razumljivija, ovdje donosim kratak pregled osnovnih aspekata radnje filma, kao i etimologiju riječi „avatar“.
Jake Sully bivši je marinac, prikovan za invalidska kolica. Poslan je na planet Pandoru, na kojem korporacije vade rijedak mineral koji će riješiti energetsku krizu na Zemlji, kako bi zamijenio poginulog brata blizanca u posebnom programu Avatar. Avatar je leksem preuzet iz najstarijeg zapisanog indoeuropskog jezika, sanskrta – i doslovno znači silazak, utjelovljenje/inkarnaciju božanskog bića. Najčešće se odnosi na inkarnaciju hinduističkih božanstava koja se mogu reinkarnirati u novim tijelima (Sajko, 2010). Budući je Pandorina atmosfera otrovna, stvoren je program kojim se ljudska svijest spaja na biološko tijelo koje je zapravo genetski modificiran hibrid ljudskog DNK i DNK plemena Na’Vi, koji obitava na planetu Pandora. Tako stvoreno tijelo može preživjeti u za ljude inače otrovnoj atmosferi planeta. Ponovno rođen u svom avataru, Jake može hodati. Njegova zadaća jest infiltrirati se među pripadnike plemena Na’Vi, kako bi zadobio njihovo povjerenje te lakše došao do dragocjenog minerala. No, on se postepeno zaljubljuje u pripadnicu plemena, Neytiri, koja spasi Jakeu život. Prolazeći kroz mnoga iskušenja i avanture, Jake polako upoznaje njihov način života i postaje dio njihove zajednice. No, uskoro počinju problemi kada njegova prijašnja zajednica napada narod Na’Vi , koristeći informacije koje im je on priskrbio. Film završava apsolutnom pobjedom plemena Na’Vi, a Jake postaje potpuni dio njihove zajednice ukidajući svoje ljudsko tijelo.

Bijela krivnja

Ovako izrečena, radnja filma odgovara mnogim bajkama napisanim na sličnu temu, a neodoljivo podsjeća i na poznatu priču o Pocahontas koja utjelovljuje idiličnu bajku o bijelom čovjeku koji se zaljubljuje u urođenicu te odluči „prijeći“ na stranu urođenika kad shvaća koliku štetu čini njegova zajednica i kultura iz koje potječe. Ne čudi stoga što brojni komentatori uspoređuju „Avatar“ upravo s filmovima poput „Plesa s vukovima“, u kojima bijeli ljudi postupno shvaćaju da su sastavni dijelovi sistema koji uništava Drugog (bilo to ljude druge rase ili urođenike s planeta Pandore) i njegovu kulturu, obitavalište, običaje, populaciju.
U tom trenutku, javlja se takozvana „bijela krivnja“, odnosno, krivnja bijelog čovjeka posljedica koje je njegova asimilacija u kulturu Drugog te sagledavanje stvari iz nove pozicije. Ta asimilacija ne funkcionira na principu postajanja jednakopravnim članom zajednice u koju se ulazi, već postajanjem dominantne figure unutar nje. Tako je Jake Sully, nekoć invalid (doslovno in – valid da bude uklopljen u svoju primarnu zajednicu, ljudsku), postao najsposobniji, najistaknutiji član plemena Na’Vi, predvodeći ih u borbi protiv ljudi. On je sada vođa onih koje je nekoć smatrao opasnošću, Drugima.
Autori koji raspravljaju o pitanju bijele krivnje ističu kako se u tom preokretu bijeli ljudi ipak ne odriču svojih bjelačkih privilegija. U ovom slučaju, mogli bismo reći kako ih Jake Sully uopće i nema – s obzirom da ne može hodati, niti boriti se, što mu je dotad predstavljalo bit identiteta marinca koji je doživio „neko ozbiljno sranje u Venezueli“ (Col. Quaritch, Avatar, 2009). No, prebrzim zaključivanjem, previdjeli bismo ključne elemente bjelačke privilegije – ona se ne sastoji u činjenici da on kao avatar može hodati (što na neki način podrazumijeva povratak onog što ga je činilo važnim i značajnim u ljudskom svijetu); njegova se moć i privilegija odražavaju u činjenici da se postavlja kao vođa u zajednici kojoj originalno ne pripada, zauzimajući tako mjesto onome tko je čitav život pripreman za tu poziciju (u ovom slučaju, Neytirinom zaručniku), ne pomišljajući na mogućnost da na to nema pravo. On je bijelac (u ovom slučaju čovjek, u odnosu na narod Na’Vi, koji su vanzemaljci), koji smatra da ima pravo na povlašteni položaj u njihovoj zajednici, na kći poglavice.
Na taj način, on je sasvim jednak onima protiv kojih se kasnije bori – vojnicima koji su došli sa Zemlje misleći kako polažu pravo na dragocjeni mineral, opravdavajući svoju poziciju činjenicom da su Na’Vima pružili priliku da to riješe mirnim putem. Njihov odgovor, odnosno odbijanje, protumačen je u terminima koji su pogodni za postupke koji su uslijedili – tako je narod Na’Vi okarakteriziran kao primitivan Drugi koji odbija „pomoć“ onih koji su mu superiorniji zbog čega zaslužuju biti pokoreni. Zato upravitelj projekta na Pandori kaže: Trebali ste osvajati srca i umove urođenika. Zar to nije poanta cijele ove lutkarske predstave? Ako hodate kao oni, pričate kao oni, vjerovat će vam. Gradimo im škole, učimo ih engleski. Ali nakon – koliko godina – odnosi s domorocima se samo pogoršavaju. (Selfridge, Avatar, 2009), a narednik opravdava upotrebu nasilja proizašlu iz ovog razumijevanja situacije: „Svatko u ovoj bazi, svaki od vas, bori se za opstanak, i to je činjenica. (...) Naša jedina sigurnost leži u napadu. Terorom ćemo se boriti protiv terora.“ (Col. Quaritch, Avatar, 2009).
Narod Na’Vi definiran je kao manje human, racionalno inferiorniji, rukovođen nagonima. No, za razliku od stvarnog svijeta, u kojem kolonizirani preuzimaju stavove kolonizatora kao superiornijih, te se tako prilagođavaju ulozi inferiornih, kako piše Frantz Fanon u svom djelu „Crna koža, bijela maska“ iz 1952., ovaj potlačeni narod ne pristaje na pokoravanje, već uzvraća udarac, ali pod vodstvom čovjeka.

Karikatura, a ne kritika imperijalizma

Imperijalizam je zamisao, kolonijalizam je provedba (Blunt, 2008, 230). On je opipljivo očitovanje imperijalne moći ukorjenjivanjem na kojem dalekom teritoriju (Said, 1993, 9). Priča o Avataru ne može se bolje uklopiti u Saidovu ideju kolonijalizma iznesenu i u njegovu drugom, klasičnom djelu „Orijentalizam“ (1978). Said kritizira zapadne znanosti zbog njihova propagiranja slike o mističnom i primamljivom, ali izuzetno iracionalnom Orijentu. Zapadni su učenjaci Zapad smatrali kolijevkom progresa, racionalnosti i znanosti, dok su u Orijentu producirali stereotipe zasnovane na vlastitim mitovima. Jednak postupak provodi se i u filmu „Avatar“. Redatelj, želeći konstruirati dovoljno primamljivu, a potpuno različitu zajednicu, (ne)namjerno koristi tipične stereotipe time još jednom dokazujući postojanje „orijentalističkog“ diskursa u Americi. No, zapažanja Zapadnjaka više govore o njima samima nego o društvu koje opisuju, a primijenjeno na ovaj slučaj, konotativno značenje filma jest u prikazivanju imperijalističkih težnji zapadnog društva.
Likovi u filmu su dvodimenzionalni, u smislu postojanja očitih i prenaglašenih opreka dobar / loš: Na’Vi su dobri jer su nevini, žive tradicionalnim životom, poštuju prirodu i znaju svoje mjesto u svijetu. S druge strane, imamo tipične zlikovce, “bad guys” – oni su zli vojnici, bez karakterne dubine, pohlepni, sadistički nastrojeni strojevi za ubijanje koji neće prezati pred ničim da dođu do onog što žele. Ne postoje likovi koji su negdje između – ili si loš ili si dobar. Jedino je Jakeu Sullyju dopuštena brza tranzicija iz jednog stanja u drugo, no vrlo brzo i on postaje „good guy”. Takva crno – bijela pozornica ne može izdržati surovost realnog svijeta u kojem imperijalizam i kolonijalizam imaju mnogostruka lica i načine implementacije i širenja. Realnost ne tolerira preveliki optimizam u smislu homogenosti prilikom zauzimanja strana. Ono zbog čega je ovo karikatura, a ne kritika, jest činjenica da redatelj kroz likove nastoji predstaviti ideje veće od njih samih, a kao posljedica, likovi postanu lutke iz kojih neuvjerljivo progovaraju različite teze i argumenti o prirodi promjena koje film želi zahvatiti (Jenkins, 2009).
Da je tako i u ovom filmu, pobliže dočarava način asimilacije glavnog lika u pleme Na’Vi. Olivia Harris, na osnovu istraživanja koje je provela u Latinskoj Americi, predložila je tipologiju različitih načina na koje su društveni susreti između različitih sustava znanja konceptualizirani: (1) model miješanja ili kreolizacije; (2) model kolonizacije (dominacija, iskorištavanja i nasilje jedne strane nad drugom, u ovom slučaju primjenjeno od strane Zemljana na pleme Na’Vi); (3) alternativa rigidnome kolonizatorskom; (4) model alternacije; (5) model inovacije i kreativnosti te (6) model imitacije, asimilacije ili direktne identifikacije. Upravo potonji možemo primijeniti na analizu susreta Jakea Sullyja i zajednice Na’Vi – on samosvjesno odbacuje vlastitu prošlost i prihvaća osobni identitet i značenjski sustav koji percipira boljim ili korisnijim za sebe (Harris, 1995), no bilo bi naivno vjerovati kako svaki (ili barem većina) susreta među različitim sustavima znanja završava na ovaj način.
Film tako prenosi hipijevsku ideologiju „can't we all get along“ s naglaskom na ekološkoj osviještenosti, prije nego kritiku imperijalizma i kolonijalizma. Cameron zapravo prikazuje „ljudsko društvo koje se nije znalo zaustaviti na potrebnoj točki i suprotstavlja mu utopijski svijet Pandore u kojem je stanovništvo ostalo u 'intimnom odnosu sa Zemljom'“ (Sajko, 2010). Utoliko je „Avatar“ ujedno i himna prirodi: Pogledajte svijet iz kojeg dolazimo: tamo nema zelenila. Ubili su svoju majku, a tako će napraviti i ovdje! (Jake Sully, Avatar, 2009).

Kratak osvrt na recepciju filma

Etiopija, Burma, Indija, Brazil, Palestina samo su neke od zemalja čija su plemena i zajednice prepoznale „Avatar“ kao vizualizaciju vlastitih problema, a redatelja Jamesa Camerona kao osobu koja im može pomoći u njihovom rješavanju. Pleme Dongria Kondh u Indiji bori se za obranu svoje zemlje od rudarske kompanije koja je usmjerena na uništavanje njihove svete planine. Cameronu su se obratili ovim riječima: „Avatar je fantazija... i stvarnost. (...) Mi smo gledali vaš film - sada vi gledajte naš“ (Wadhwani, 2010). Tako je i brazilsko pleme Xikrin – Kayapo Camerona pozvalo na sastanak s plemenskim starješinama zbog izgradnje brane na rijeci Xingu koja će izazvati raseljavanje barem 16.000 stanovnika okolnog područja. Redatelj će kamerom zabilježiti svoj susret s urođenicima, a kratki film koji će biti produkt tog susreta trebao se naći na posebnom DVD izdanju „Avatara“ . Koliko je redateljev angažman odraz vlastite ekološke i druge osviještenosti, a koliko tek dobro proračunat marketinški trik (koji to čak i ne mora biti, ali dobro pogoduje uspješnosti filma), ostaje na spekulacijama. Zanimljivo je spomenuti i poklapanje datuma objavljivanja filma na DVD-u s međunarodnim danom Zemlje, 22. travnja. Postavlja se pitanje je li to poklapanje slučajno ili namjerno, te hoće li ono doista učiniti trik za povećanje prodaje DVD-a (Talmazan, 2010). Cameron, s druge strane, svoj angažman objašnjava željom da usmjeri pozornost na stvarne priče pa je tako izjavio da „nije mogao odbiti poziv u pomoć očajnih brazilskih Indijanaca, te je prokomentirao da borba urođenika protiv veće, jače i moderne sile zaiste nalikuje priči njegovog filma“ (Paić, 2010). Možda je ekonomska korist tek slučajna pozitivna posljedica.

No, Cameron inzistira da je poruka Avatara emocionalna, a ne politička, zbog čega redatelj ne namjerava pomirivati različite zahtjeve korporacija, vlada, ravnotežu prirode i prava domorodačkih naroda da žive na svojoj tradicionalnoj zemlji bez ometanja (Phillips, 2010), već ovim filmom nastoji stvoriti svojevrsni emocionalni okvir koji će omogućiti razumijevanje stvarnih problema s kojima se različite zajednice susreću. Zato kaže: "Film je probudio svijest o ovom problemu. Naravno, radi se o fantastičnoj priči. Ona zapravo nije edukacijska, već stvara neku vrst emocionalnog okvira ili konteksta za dijalog" (Cameron, prema Phillips, 2010). Važan doprinos ovog filma redatelj vidi ponajprije u svojevrsnoj pomoći lokalnim zajednicama „kojima je sada pruženo malo pažnje da govore sami za sebe (Cameron prema Suozzi, 2010). Zanimljivo je primjetiti kako antropolozi već desetljećima upozoravaju na ovakve i druge devastacije, no s tek neznatnim uspjehom u odnosu na uspjeh „samo“ jednog filma. Naravno, ne radi se od jednakim polazištima, odnosno o jednakoj recepciji radova – filmovi su namijenjeni (multi)milijunskoj publici, dok antropološki radovi nisu, no s druge strane, film „Avatar“ postigao je uspjeh ne samo na umjetničkom i ekonomskom planu, već i onom antropološkom – on je upozorio na problem i potaknuo (namjerno ili ne, sasvim je nebitno), na rasprave.

Analizirala Dijana Šabić

Comments


Brodarica NET je web sjedište koje na jednom
mjestu okuplja lokalnu grupu pouzdanih i kvalitetnih poduzetnika i pojedinaca s kojima će članovi i posjetitelji moći ostvariti interaktivnu komunikaciju.



Copyright 2013 brodarica.net
Brodarica.net nije odgovorna za sadržaj eksternih web stranica.
Oglašavajte kod nas O brodarici.net Kontakt Uvjeti korištenja Privatnost podataka