FUDBALERKE (2. dio)

UTO, 04.08.2014. u 19:19
POGLEDA 2042

Kako bi se doslo do fudbalerke uslijedila su dva desetljeća mukotrpne borbe prije nego se došlo do te forme. Bilo je tu svakojakih pokušaja ljepljenja, uvezivanje, pletenja, skraćivanja, produživanja i legenda kaže da je tog jednog subotnjeg londonskog jutra Rod Stewart stao pred ogledalo, uzeo škarice i počeo strići. Negdje oko podneva kad sav pametan svijet upicanjen šeta okolo, iskristalizirao se jedan oblik frizure, a koji će nepovratno promjeniti naličje popularne i nepopularne kulture.
Rod je potom sjeo, uzeo gitaru i počeo skadati. Taman kada se poslijepodne prelijevalo u večer iskristalizirali su se prvi taktovi nečega što će poslije biti upamćenao kao; Da Ya Think I'm Sexy.


Mene više od toga zanima sudbina fudbalerke na ovim prostorima. Kada bih sad govorio onim suhoparnim sociopatskim jezikom, rekao bih; različite su psihosocijalne, antropološko-kulturološke, političko-ekonomske itd. implikacije fudbalerke ovim prostorima. Fudbalerke su frizure, bože moj, prema kojima se moramo odnositi s dužnim poštovanjem i o tome nema zbora. Jer, kolikima je od nas koji imaju klempave oši, kockastu glavu, ptičije lice, iskrivljenu facu fudbalerka pomogla? Koliko se tek žena navuklo na taj naš frajerski izgled? A, to što su poslije skužile da su se prevarile koga briga. Taknuto maknuto!, rekao bi jedan lijepi dječak Leo s kojim se svakodnevno družim, a koji evo sad ima fudbalerku.


Biti tih godina bez fudbalerke je bilo, ne znam, kao biti mlado od ovce. Kako ćeš recimo izvršiti prodor po lijevom krilu, a da ti kosa ne zaleprša. A, tek kad se ono stuštiš u kazneni prostor, predriblaš trojicu i golmana (Maradona) pa zabiješ u same rašlje. Pa kako ćeš pobogu proslaviti taj nezaboravan gol kratko ošišan. Kao da ga nisi ni dao!


Postoji legenda da je jednom prilikom obrambeni igrač Hajduka Šime Luketin dao gol, pa otrčao u onom svima znanom deliriju strijelca pred Torcidu to i proslaviti, skinuo majicu i bacio im je. Oni su mu je vratili natrag. A to je bilo ne samo zato što je Šime jedini od igrača imao fakultetsku diplomu, nego je uz to bio i ćelav. Pa sad usporedi njega i kosatog Šurjaka koji kad slavi gol sigurno se ne dvoumi; do you think i'm sexy?!
Ne vjeruj Danajcima ni kad donose darove, tako ni Torcida nije vjerovala Šimi Luketinu i manje više tog principa su se držali svi navijači na ovim prostorima. Cijelo to desetljeće osamdesetih trajala je raspodija s golovima i tim proslavama s fudbalerkama što lepršaju na vjetru. I normalno, nije to moglo ostati nezapaženo; fudbalerke su se proširile po glavama jugoslovenske omladine da je postala obavezna stilska figura.
Dočim, najtužnije je bilo gledati te kršne momke prilikom odlaska na služenje vojnog roka; ne samo da bi cjelo mjesto ridalo nego je veliki problem bio taj što su se vlasi morale skratiti. I to iz viših razloga, u prvom redu očuvanja sloge naših naroda i narodnosti. E, sad ako nešto godinama uzgajaš i nebrojene si grmove s ljepšim spolom na osnovu toga pretresao, sad moraš radi neke, u krajnoj liniji imaginarne domoljubne dužnosti, skraćivati svoje brižnonjegovane lasi. Razumljivo je da je to bilo vrlo vrlo teško. Šok za ljepši spol, za tebe, roditelje, babe, tekte, šok za cijelo mjesto. No dužnost je dužnost, pogotovo patriotska koja nije pitala za cijenu. Jer, za one koji ne znaju, tada je unutrašnji i vanjski neprijatelj vrebao iza svakog busena. Jebeš onda fudbalerku!

No kad si i otišao u vojsku ostajalo je nešto drugo. E, sad bi oni promućurniji lako mogli pogoditi što je to drugo, ali vi malo gluplji nikada nećete.Bit ću dobar pa ću vam reći; ostajali su nam narodnjaci!
I to narodnjaci sa fudbalerkama. Mitar Mirić, Šaban Šaulić, Muharem Serbezovski, Halid Bešlić i najveća i najsjajnija zvijezda od sviju iz ovog zazvježđa, sa fudbalekom i zlatnim pramenom sprijeda; Halid Muslimović.




Bilo ih je, naravno, još, ali ovo su ti kojih se ovako na prvi volej mogu sjetiti. Dakle, kada si bio nesretan i utučen za ranih nedjeljnih jutara u nekoj kasarni u nekoj nedođiji, netom poslije doručka, šetajuću želuca punog splaćina, zvjerkajući okolo po brdima ne bi li nekako dozvao svoju ljubu iz civilstva, s uspomenom na neodoljive vlasi, da bi se utješio mogao si s razglasa slušati glas koji je poligonom odzvanjao; neću, neću dijamante, sugo zlato, brilijente, nit safire nit rubine.... Itd. I tako to isposnički, u nedogled, neću, neću dijamante...
Pa vidite li vi tadašnji karakter našeg čo'eka u usporedbi sa sadašnjim pohlepnim, gramzivim, nezasitnim.
Bio sam jednom prilikom na vježbama s pješadijom na Manjači (poslije je tu bio onaj glasoviti logor srpske vojske) i pošto sam bio sanitetlija dužnost mi je bila osiguravati, no kako se ništa strašnoga nije događalo, a ni narodnjaci me nisu mogli utješiti, pronašao tamo među pločama Under a Blood Red Sky.
Kako se to tamo našlo, to će mi zauvijek ostati misterij. Bilo je to kao da mi je vojni rok već bio gotov, pustio sam ga iz sve snage, i stao tamo na sredinu poligona. Okolo je bila šuma kroz koju se šuljalo proljeće, kapljice su se kristalizirale na lišću, ozon je parao nosnice, a glas Bona Voxa nadrealno je parao planinu, tako da mi je sjećanje na te kosate dane u tom trenu bilo nešto podnošljivije.
Ja sam nešto potom izašao iz vojske, i normalno, opet pustio fudbalerku. No nije dugo trajala, crni dani su se nadvili; došao je rat i opet su se kose skratile. Fudbalerke su se većma zamjenile s izbrijanim frizurama američkih marinaca. Još poneki uporni gardist je ju njegovao, no bio je to labuđi pjev. Naravno da se nijedan oblik bujnog vlasišta nije podudarao s vojničkom doktrinom i bio je to definitivan kraj.

Zapravo je tinjala neka slabašna nada da kad se sve završi da bi se moglo vratiti na staro, ali bilo je to totalni promašaj. Ne da se ništa nije vratilo na staro (a i kako bi), pa ni fudbalerke. Vidim tu i tamo poneku rijetku zvijerku kako još njeguje uvojke ponad ramena, ali sad su oni već sijedi i daju taj slabašan eho davnih vremena.
Najveće sam nade opet polagao u nogometaše, ali i oni su odustali. Pa evo i sad kad gledam svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu gotovo da nema ni jedne. Ni traga jednom Valderrami, Voelleru, Klinsmnnu, Đurovskom i sličnim lepršavim virtuozima. Sve je to kratko podšišano, izbrijano, istetovirano...
Pa ipak i usprkos svemu čvrsto sam odlučio koje ću precizne upute ovih dana dati svojem frizeru.


Autor teksta: Želko Barišić



Comments


Brodarica NET je web sjedište koje na jednom
mjestu okuplja lokalnu grupu pouzdanih i kvalitetnih poduzetnika i pojedinaca s kojima će članovi i posjetitelji moći ostvariti interaktivnu komunikaciju.



Copyright 2013 brodarica.net
Brodarica.net nije odgovorna za sadržaj eksternih web stranica.
Oglašavajte kod nas O brodarici.net Kontakt Uvjeti korištenja Privatnost podataka