Vrijednost prijateljstva

SUB, 03.08.2014. u 20:28
POGLEDA 1722

Jednom, tamo davne 1979., uoči Splitskog festivala, besmrtnog Tomu Bebića, čovjeka kojem ovaj grad, kao uostalom svima koje nije razumio, nikada nije odao zasluženo priznanje, upitao je novinar Slobodne Dalmacije kako se nosi sa sobom, iznenadnom slavom i svojim prijateljima. Toma se nasmijao i rekao da mu najteže pada biti čovjek, da je to najteži životni posao a za svoje prijatelje kazao je da su tovari osim par putnika.






Teško je bilo tada, a danas pogotovo, biti čovjek. Ono ljudsko u nama polako zamire i svi smo podložni bježanju - bježanju od života, bježanju od stvarnosti. Zato nas je toliko po trgovačkim centrima, jer tamo vlada potpuna i komercijalizirana struktura bježanja u dvije trake između blještavih izloga. Mazohističku i mahnitu radost kupovanja još većih ekrana za otuđivanje i posvemašnje pranje mozga retardiranim reklamama i programima pretačemo u trenutak kada mislimo da smo sretni, kada traka na kartici iziđe iz aparata i obavijesti nas da smo upravo sretno ušli u dužničko ropstvo na idućih dvanaest mjeseci.


Taj očaj sebe, očaj ispraznosti blockbustera, ovaca koje urlaju na dostavljače pošte, taj očaj sebe radosnog, taj lažni privid životne sreće, veselje muhe u paukovoj mreži, obuzme nas toliko da postanemo savršeno virtualni i savršeno pametni, ogrnemo se količinom informacija i slika i zadovoljni usnemo. Saznanje da znaš sve o sastavljanju motora tamo negdje u Americi i da si upravo preživio s Bearom divljinu Aljaske jedući komarce, taj osjećaj ispuni te srećom i jedinstvenim životnim iskustvom i jedva čekaš jutro da u Konzuma kupiš salamu na akciji uštedjevši tako deset kuna koje ćeš, kao, potrošiti s prijateljima na kavi konačno, no shvatiš da te gorivo taman došlo toliko i da nemaš za tu kavu i to te malo poremeti. „O, pička im materina“, procijediš kroz zube i odeš u kladionicu ili kupiš čips, samozadovoljno se smiješeći. Svoje „prijatelje” pronaći ćeš ionako na Facebooku. Izbjegao si parkiranja, nerviranja oko traženja istih, pet kuna plaćanja te usluge s mobitela i kuk koji te sve više boli dok hodaš.



Plavičasto svjetlo ekrana upravo te obavijestilo da je stotinjak tvojih „prijatelja” upravo aktivno i da jedva čekaju tvoje vrijeme, udobnost druženja iz naslonjača i tvoje iskaze prijateljstva putem srca, smajlića i sličnih pizdarija. Uistinu su zanimljiva ta virtualna prijateljstva - prijateljstva bez nevolje i udesa, prijateljstva bez tolerancije i prihvaćanja, prijateljstva bez prijateljstva. Sve tako cvate, te ljubičice dok te netko ne raspizdi, a prijatelji te raspizde to je normalna stvar; opale te svom snagom balunom u jaja ili ti preotmu curu, maltretiraju te svojim glupostima pa se duriš danima i mjesecima dok ih se ne uželiš, dok ne oprostiš jer ti fale, jer znaš da su ti više od prijatelja, da su oni Tomini putnici s početka priče, da putuju s tobom kroz život i da nemaš druge nego njih, da su stoka ali tvoja stoka, da su neodoljivi idiot i glupani ali tvoji glupani, da su zavidni i pohlepni ali u nevolji tu, pored tebe, zauvijek.


Facebook prijateljstva pucaju kod prve čarke, tvog lošeg dana kada te nadrkao šef ili žena, kada ti je kreten na semaforu opsovao majku a nisi ga stigao. Facebook prijateljstva pucaju kod tvoje prve provale bijesa i male sličice ljudi tako nestanu iz tvog života bez ispaljenog metka, bez objašnjenja ili onog „kretenu, ajmo na igralište“. Virtualna prijateljstva su takva. Istina, iznenadi te količina bijesa s druge strane, izigravanje žrtve, kao, neka cijeli svijet čuje tko je taj i taj iako nitko tu zapravo ne zna tko je taj i taj. Iznenade te provale gorčine i suosjećanja i, pazite sad, baš onih koji su vam najviše tepali, slali srca i smajliće. Iznenadi te kako te odjednom svi poznaju da uzimaju pravo određivati tvoj psihološki profil, tvoje devijacije i bolesti a ti si imao samo jebeno loš dan i istresao si se na najbližeg koji ti je došao pod ruku.


Pa sam se danas sjetio jedne zgode. Bili smo na Šolti i bio sam pijan. Svojoj istinskoj prijateljici, putnici kroz svoj život, tu sam večer izgovorio užasne stvari. Sjeban ostankom bez posla svak mi je bio kriv. Optužio sam je za malograđanštinu, snobizam i kojekakve gluposti. Otrpila je to junački, a svaka je riječ probola kroz srce kao nož. Ujutro sam se osjećao kao zadnja pička, što sam i bio - kreten bez takta kojem je jezik brži od pameti pa s njim lamata, prijeti i vitla kao s mačem jer drugog oružja nema doli njega i svoje gluposti koja je poprilična. Svake moje kasnije nevolje - a bilo ih je kao na traci jer život je takav, nevolja iza ugla, pokretna traka događaja loših ili dobrih - u tramvaju u Zagrebu kada mi se život rušio, u svim mojim ludostima, a bilo ih je poprilično, u svim mojim posrtajima, padanjima i dizanjima, u svim mojim „ko te jebe” u svim mojim „imaš za kavu”, u svim mojim „nemam vremena za tebe“, u svim mojim „lako ćemo“, sjetio bih se te zgode. Sjetio bih se te zgode i kada bi zasvjetlila na zaslonu poruka podrške te moje tihe životne suputnice, mojeg oslonca i moje istinske i prave prijateljice.


Jednom, tamo davne 1979. uoči Splitskog festivala, besmrtnog Tomu Bebića, čovjeka kojem ovaj grad, kao uostalom svima koje nije razumio, nikada nije odao zasluženo priznanje, upitao je novinar Slobodne Dalmacije kako se nosi sa sobom, iznenadnom slavom i svojim prijateljima. Toma se nasmijao i rekao da mu najteže pada biti čovjek, da je to najteži životni posao a za svoje prijatelje kazao je da su tovari osim par putnika. Čuvajte svoje putnike kroz ovu dolinu suza; malo ih je pravih i spremnih da putuju kroz vaš život, da vas trpe, podnose i opraštaju. Lako je biti prijatelj u radosti, teško je prijatelja dignuti s poda a najteže je ono „oprosti“ - tu je riječ najteže preko usana prevaliti i činom je opravdati.


Čuvajte svoje putnike, nije bitno bili oni stari ili novi, virtualni ili stvarni. Putnike ćete prepoznati u svojoj nevolji, tada će oni stati na vaš peron i pružiti vam ruku. Nastojte biti iskusan i kvalitetan putnik u životu. Čovjek nije stvoren da bude otok, čovjek je stvoren da putuje i samo je putnik, ništa više i ništa manje. Kakav ćete putnik biti odlučite sami. Ja sam onaj ludi koji se svađa pred kupeom s kondukterom, ali se trudim... Jebeno se trudim, ma koliko želim biti sam u vagonu, da me na stanici ipak netko dočeka. Najteže je, vjerujte, kada na stanici, zračnoj luci izađete sami a svi se oko vas grle i ljube. Za taj osjećaj samoće uvijek ste i isključivo krivi sami sebi.



Autor teksta: Ivo Anić


Comments


Brodarica NET je web sjedište koje na jednom
mjestu okuplja lokalnu grupu pouzdanih i kvalitetnih poduzetnika i pojedinaca s kojima će članovi i posjetitelji moći ostvariti interaktivnu komunikaciju.



Copyright 2013 brodarica.net
Brodarica.net nije odgovorna za sadržaj eksternih web stranica.
Oglašavajte kod nas O brodarici.net Kontakt Uvjeti korištenja Privatnost podataka