U ZEMLJI NEKIH NOVIH STVARNOSTI - LATVIJA

PON, 12.08.2014. u 00:02
POGLEDA 1352

Valjda smo svi u nekoj fazi života bili ili hipiji ili pankeri, ali onda smo te faze, kad-tad, prerasli ili barem modificirali zadržavajući ili stil ili principe. Jednom kad smo shvatili da se radi uglavnom samo o modnom stilu, a ne i životnom, odustali smo od samo-kategoriziranja i jednostavno nastavili sa životima birajući i kombinirajući elemente različitih modnih i životnih stilova i supkultura.


Upravo je zato desetodnevni boravak u Latviji na kojem sam sudjelovala u međunarodnom treningu o urbanoj ekologiji, te organizaciji Give & Get festivala kulturne razmjene bio popriličan šok, ali i ugodno iznenađenje za mene. Naime, činilo se kao da sam se transportirala u neko drugo vrijeme, ali prije svega, u neko drugo stanje uma.







Give & Get festival nastao je prije 4 godine, na ideju mlade majke Agate, koja je željela na jednom mjestu okupiti svoje brojne prijatelje, svaki od kojih ima neki talent, neku vještinu, koje je ona željela pokazati što većem broju ljudi i tako pokrenuti lavinu razmjene ideja, znanja, vještina. U tome je svakako i uspjela, s obzirom da festival svake godine posjeti i po nekoliko stotina posjetitelja više nego prethodne. Od skromnih stotinjak posjetitelja prve godine, festival je narastao do nevjerojatnih 700 posljednje godine.
Zašto je ovaj festival toliko poseban? Izdvojit ću samo nekoliko razloga.


Prvo, festival se održava u šumi, svake godine na novoj lokaciji i svake godine u različitim regijama Latvije, kako bi ravnopravno predstavili različite krajeve ove male, ali predivne države. U suradnji s lokalnim stanovništvom, grade se privremene kuće za boravak volontera i organizatora, koji s organizacijom počinju čak šest mjeseci prije samog, trodnevnog festivala. Struje i tekuće vode nema, pije se voda iz obližnjih bunara, a struja se proizvodi samo za trajanje festivala, i to samo na lokacijama gdje je ona nužno potrebna, kao što su pozornice za nastup bendova. Organizatori i volonteri zaista žive u skladu s prirodom – jedu i piju samo ono što nađu u prirodnom okruženju, ili im je donirano od strane lokalnog stanovništva.


Drugo, novac se na ovom festivalu koristi samo u vidu dobrovoljne donacije – ništa se ne prodaje, ništa se ne kupuje! Tijekom festivala uspostavljena je i mala trgovinica odjeće, koju se može kupiti – zagrljajem. Da, zagrljajem. Ili doniranjem nekih drugih predmeta, knjiga, čega god. Ja sam za jednu majicu, košulju i šeširić donirala dvije kuharice s tradicionalnim hrvatskih receptima. To je upravo i poanta Give & Get festivala: nešto daš, nešto dobiješ. A dobije se mnogo više nego je moguće dati.

Treće, većina sadržaja je na latvijskom, no svi su i više nego sretni objasniti radionice i ostale sadržaje i na engleskom jeziku! I mala djeca od tek nekoliko godina govore engleski gotovo savršeno. Sudjelovala sam u radionici izrade tradicijskih ukrasa i nakita s motivima iz latvijske mitologije, izrađivala sam kišni štap (koji nažalost nisam mogla donijeti u Hrvatsku zbog granične kontrole na aerodromu), učila latvijske plesove, sašila hlače od komada stolnjaka, naučila nekoliko igara, bila vegetarijanac tjedan dana, svirala neobične instrumente, gledala latvijske kratke filmove i štošta drugo. Naučila sam mnogo, vidjela još više, a doživjela neprocjenjivo mnogo zanimljivih situacija.



Prečesto sam se osjećala kao da me netko vremeplovom prebacio u šezdesete, na Woodstock ili neko slično mjesto. Organizatori šeću bosi, odjeveni u lepršave haljine, široke hlače, s crtežima na licu, rukama, nogama, s osmijehom koji ne skidaju ni nakon cijelog dana trčkaranja okolo i obavljanja brojnih sitnih i velikih zadataka. No, organizatori ovog festivala ne vole da ih se naziva ili uspoređuje s hipijima. Oni ne žele biti hipiji, oni samo žele živjeti „malo drugačije“ – u prirodi, od prirode, razmjenjujući ideje, znanja, vještine, surađujući i učeći jedni od drugih.


Moglo bi se pomisliti kako ovi entuzijasti ne mogu biti istovremeno i odlično organizirani, međutim, čak i za vrijeme navale nekoliko stotina ljudi, sve je funkcioniralo vrlo dobro. Kuhinja je neprestano pripremala hranu; zaštitari su neprekidno nadgledali veliki prostor i brinuli se da se nešto ne zapali; sagrađene su čak dvije saune (!!); djevojke su se izmjenjivale na stolu za masažu; postojao je i šator za razgovore s psihologom; u „Zoni leptira“ održavao se cabaret gdje su posjetitelji mogli pokazati svoje talente; na livadi pred improviziranim tuševima prakticirala se akrobatska joga; izgrađeno je posebno igralište za mnogobrojnu djecu; stručna medicinska pomoć je bila dostupna svima; a ukupan dojam sigurnosti i udobnosti očitovao se i u činjenici da se nijedna krađa, svađa ili tuča nije dogodila za cijelo vrijeme trajanja festivala, premda je u njemu sudjelovalo nekoliko stotina ljudi. Možda tome doprinosi i činjenica da je ovo zaista bio „alcohol & drug free“ festival – piva je postojala samo u sauni gdje je služila kao sprej za izlučivanje toksina iz tijela, a jedina trava koju se moglo susresti bila je ona na kojoj smo ležali dok smo slušali koncert latvijskih bubnjara.



Generalno govoreći, I was mindblown. Pitala sam svoju novu latvijsku prijateljicu je li ovo što smo doživjeli i vidjeli indikativno za cijelu državu ili se stvarno radi o izoliranoj skupini entuzijasta koji malo po malo grade svoju neobičnu zajednicu. Nije me razumjela. Možda jer njoj sve to i nije neobično kao meni, možda jer Latvija zaista jest takva – puna zaljubljenika u prirodu i sve prirodno, koji su svjesni vlastite tradicije, mitologije, drevnih znanja i prije svega, važnosti svega navedenog, a istovremeno i svjesni važnosti uključenosti u tekuće trendove i prilagodbu ovih ponekad kontradiktornih tekovina.





Umorna od spavanja u šatoru u hladnim latvijskim noćima koje počinju tek oko ponoć, promrzla od kupanja u hladnoj rijeci, ali inspirirana i oduševljena svime što sam vidjela i doživjela, vratila sam se u Hrvatsku gdje je zamisao o međunarodnom festivalu koji gotovo da i ne priznaje novac kao sredstvo razmjene, gdje stotine ljudi mirno supostoje i uče jedni od drugih, gdje se priroda cijeni, a ne prodaje, potpuno nezamisliva. S nadom u promjenu ovakve situacije, pozivam vas da pogledate kako to rade Latvijci i malo više naučite o ovoj divnoj državi i njenim neobičnim ljudima.



Autor : Dijana Šabić



Comments


Brodarica NET je web sjedište koje na jednom
mjestu okuplja lokalnu grupu pouzdanih i kvalitetnih poduzetnika i pojedinaca s kojima će članovi i posjetitelji moći ostvariti interaktivnu komunikaciju.



Copyright 2013 brodarica.net
Brodarica.net nije odgovorna za sadržaj eksternih web stranica.
Oglašavajte kod nas O brodarici.net Kontakt Uvjeti korištenja Privatnost podataka