Europska vizija Veloga Mista

Dok nam HTV po tko zna koji put prikazuje reprizira tv seriju "Velo misto", valja se prisjetiti građevinskog vizionara Velog mista, Petra Senjanovića. Po njegovom Split je trebao biti gospodarsko i prometno središte šireg prostora srednje i jugoistočne Europe. Rastući promet i trgovina te domaća proizvodnja osim što su trebali donositi dobit kapitalističkoj eliti i običnim Splićanima su trebali omogućavati sigurniji i udobniji život, to više što su široke i dobro uređene ulice obrubljene četvrtima privatnih kuća u kojima žive najviše dvije obitelji. Uz poticaj gradskih vlasti svaka od tih kuća trebala je ima svoj vrt, pa je Split u proljeće trebao izgledati i mirisati kao veliki park. Ovu, danas fantastičnu, viziju Splita Petar Senjanović je gradskim vlastima ponudio je 1896. godine
Šporki stari grad A imao je i razlog jer je komunalna stvarnost tadašnjeg Splita bila stravična i podsjećala je na poznati rock pjesmuljak Šporki stari grad. Naime Split je tada, posebno njegova predgrađa, doslovno zaudarao zbog kanalizacijske mreže toliko loše da su čak i ulice u strogom središtu ispuštale fekalna isparenja. U predgrađima, a to su onda bili Lučac i Dobri, mnoge kuće su imale crne jame koje su izgledale kao “otvorena gnjojilišta”. Ulice su mjestimično bile toliko uske da se dvoje ljudi nije moglo mimoići. Također, usprkos gospodarskim potrebama rastućeg prometa, ceste koje su vodile izvan grada bile su vrlo često zagušene i samim prometom, i “zbog loše navike ljudi da kola ostavljaju nasred puta”. Najveća gužva bila je ponedjeljkom i četvrtkom kada su u grad dolazili seljaci iz okolice. Tih dana događalo se da “od puste stiske svako kretanje zapinje”, tj. da čitav grad bude blokiran u prometnoj gužvi. Da stvar bude još gora, cijevi za komunalnu infrastrukturu (telefon, vodovod, plin za javnu rasvjetu) u zemlju su polagane bez jasnog plana i reda. Rezultat je poznat i danas - stalno raskopane ulice. Širim slojevima stanovništva problem je predstavljala nestašica stambenog prostora, a kako je svatko gradio kako je htio, to su i stambeno-higijenski uvjeti stanovanja bili loši. Ljudi su doslovno živjeli u ružnim i mračnim izbama bez dovoljno zraka. Zbog svega ovoga Senjanović je gradskoj upravi uputio dosta oštrih riječi, ali i ponudio puno konkretnih i utemeljenih rješenja. Otvoreno kritizira tadašnju političku elitu Splita zbog toga što ne poduzima ništa da grad pripremi za 20. stoljeće. Političarima prigovara da previše pogoduju kapitalistima, posebno sebičnim špekulantima koji ne pridonose općem dobru. Sasvim u duhu modernog shvaćanja demokracije, on gradsku vlast opominje da je “koliko u pogledu stanova, toliko i u pogledu prometa općinska vlast pozvana da radi za opće dobro”, te “da pred očima mora imati javni interes, a pogotovu onaj nižih slojeva”.
Nudeći rješenja, Senjanović splitskim gradskim ocima predlaže da se osnuje statistički ured koji će prikupljati i obrađivati podatke glede stambenih, prometnih i gospodarskih potreba grada. Predlaže izradu generalnog urbanističkog plana koji će unaprijed predvidjeti smjer i način razvoja grada. U tom sklopu najvažnijim smatra formiranje širokih i protočnih ulica koje bi omogućile nesmetan promet ljudi i robe. Da bi se riješio problem nestašice stanova, Senjanović poziva kapitalistima da investiraju u stanogradnju i da budu oni “koji otvaraju put u blagostanje”. Ova inicijativa bila je sasvim u duhu tog vremena kada se privatne poduzetnike vrlo često proglašavalo velikim domoljubima. Posebno ako su svoj novac ulagali u neku javno korisnu djelatnost koja je još uz to otvarala i radna mjesta. Ipak, Senjanović se oštro protivio kapitalističkoj urbanizaciji kakva je provedena danas - izgradnji “onih ogromnih kućetina koje sliče na kasarne i koje se, žalibože, pojavljuju kad nastane nestašica stanova”.
Jeftine kuće Njegov su ideal bile četvrti oblikovane od jeftinih kuća obiteljskog tipa koje bi, barem srednjem sloju stanovništva, omogućilo povoljno stanovanje čiji trošak ne bi prelazio 20 posto prihoda obitelji. Što je to značilo danas pokazuje tzv. Vila Antunović u Bihaćkoj ulici koju je Senjanović projektirao tridesetak godina poslije. Iako je pristaša napretka i modernih rješenja, Senjanović je pokazao senzibilitet za kulturnu baštinu. U tom smislu smatrao je da Dioklecijanovu palaču i staru jezgru Splita treba poštedjeti rušenja. Nasuprot tome, mletačke je bedeme smatrao građevinama bez veće povijesne važnosti. Bez puno emocija se zauzimao za uklanjanje groblja na Sustipanu, predviđajući na njegovu mjestu “romantično šetalište”, park i igralište.
A danas - je li bolje što umjesto Senjanovićevih jednokatnica na nekadašnjem splitskom polju imamo šumu nebodera?
Tihomir RAJČIĆ