Tradicionalni brak: muškarci papučari i skupe žene

Već više od četiri desetljeća povijest ima ljudsko lice. Pored ratova, osvajača, kraljeva, političara i raznih velikana, stranice historiografske literature naselili su obični ljudi i njihov svakodnevni život. Takav pristup doveo je do preokreta, zahvaljujući kojem su se povijesne knjige, umjesto da leže na policama, svrstale među uspješnice. Pomalo "sapunasta" priča o postolaru iz južne Francuske koji je napustio obitelj, obišao Europu, te se vratio kući da iz ženine postelje istjera svoga dvojnika, postala je europski beletristički hit. Po njoj su čak i snimljena dva filma u kojima su glumili Gérard Depardieu i Richard Gere.
U tom smislu i pokušaj Smotre Dalmatinske, novine koju je krajem XIX. stoljeća izdavala dalmatinska pokrajinska vlada u Zadru, da svojim čitateljima pomogne u ljubavno-bračnim nedoumicama, zvuči zapanjujuće svježe i aktualno. Zanimljivost čitave stvari ne umanjuje ni činjenica da je riječ o svojevrsnom propagandi da se mladež, a posebno djevojke, iz građanskih slojeva pridobiju za sklapanje trajanog tradicionalnog braka.
Članak namjenjen djevojkama započima vječnim i toliko puta postavljenim pitanjenjem "voliš li svog izabranika" i "voli li on tebe?". Usko u vezi s tim donesena su pitanja o ljubomori i posesivnosti koji su tada smatrani normalnim "začinom" dobrog braka. "Možeš li podnositi da tvome mužu budu i druge žene lijepe" te "hoćeš li savladati svoj gnjev ako tvoj muž izađe na večer sam"- pita anonimni novinar djevojke. Kad je ljubav u pitanju Smotra upozorava buduće supruge i majke na mogućnost da njihov izabranik "od najljubeznijeg i najslađeg zaručnika postane najnesnosniji muž". Stoga je za jednu ženu najvažnije da ima toliko snage i sposobnosti da "bude gospodarica u kući", da zna "svaku svoju volju provesti" te da se navikne da tjednima moljaka muža da joj kupi novi šešir. Budući da život nije bajka Smotra savjetuje svakoj djevojci da se zapita može li njen izabranik biti hranitelj obitelj te "osjećaš li se sposobnom da se sama uzdržavaš ako ti muž oboli ili ako bude od lijenosti zanemarivao svoje dužnosti ?"
Onima koje se još nećkaju novinar savjetuje da se upitaju jesu li skromne i "vesele ćudi" ili su prezahtijevne odnosno teže li taštoj slavi i glamuru. U tom smislu ključem uspješnog braka za ženu se smatra "zadovoljiti s onim užicima" koji se mogu naći "u uskim granicama bračnog života".
Na koncu, današnjem čitatelju poput enigme zvuči pitanje: "Jesi li papuče izvezla i znaš li s njima postupati?" Muškarcu koji je spreman napraviti sve da ne bude smatran "papučarem" ovo može izgledati kao pripremanje bračne zamke u koju su, jedan za drugim, upadali muškarci toga doba. Ipak, po srijedi je vjerojatno tradicionalna "ženska mudrost" uz pomoć koje su pripadnice nježnijeg spola kroz povijest uspješno "drmale" carstvima. Žena je naiem sva nesmješena lepršala po kući i udovoljavala svome mužu da bi zatim uspjela"svaku svoju volju provesti".
Za razliku od ljubavno-bračnih savjeta ženama koji doista govore o ljubavi, bračni savjeti muškarcima se bave novcem tj. nastojanjem patrijahalnog muškarca da nađe ženu koja uz gore navedene vrline neće biti skupa i rastrošna. Prenoseći članak iz jednih belgijskih novina Smotra piše kako se "mlade djevojke tuže da se muškarci žene prekasno. Izuzev nekoliko kućevlasničkih sinčića što no se na prvom plesu zaljube i ožene vidjeti je samo prosce od četrdeset godina." Istražujući razloge te, očito zabrinjavajuće pojave, belgijski novinar krivnju nalazi u prevelikoj cijeni ženske modne odjeće, zbog čega "pristojno odjevenu djevojku može samo još po koji milijunaš oženiti". Da je tome tako pokazuje trošak kojem se mora izložiti prosječni muž-hranitelj hrvatske građanske obitelji toga doba koji je, rijetko kad zarađivao više od 1000 do1500 forinti godišnje.
Da bi pristojno obukao jednu "mladu gospođu" morao je kupiti najmanje 4 kompleta haljina za šetnju i 3 kompleta haljina za večernji izlazak te ogrtač što je sve zajedno zapadalo 800 forinti. Ovome treba dodati šešir, cipele, donje rublje i košulje u vrijednosti još 500 forinti da te pričuvu od 200 forinti za "suvišne stvar". Ovo potonje su u stvari sitni troškovi koji su "pravoj gospođi…često nužniji od onog što je potrebito". Sve navedeno muža je zapadalo oko 1500 forinti godišnje. I to samo u slučaj da je izabrao "štedljivu ženu, a najbolje je ako je ona siromašna te nema miraza". No, to nije sve. Ukoliko je doista htio imati elegantnu suprugu pravi muž je morao jednokratno izdvojiti dodatnih 1500 forinti za njen nakit. Ako se svemu doda troškove za stanovanje, kućanstvo te izdaci za djecu sasvim je normalno da je za muškarce onodobnog građanskog sloja brak bio skupa obaveza koju treba preuzeti što kasnije.
Što nam svi ovi starinski savjeti znače danas?
Je li dvojba "voliš li svog izabranika" i "voli li on tebe?" još uvijek prisutna u ženskim ljubavnim razgovorima? Ima li upit "možeš li podnositi da tvome mužu budu i druge žene lijepe" istu težinu kao i krajem XIX. stoljeća? Trebaju li se i današnji muškarci bojati da je njihova izabranica "izvezla papuče" i da će vještim umiljavanjem "svaku svoju volju provesti"? Na koncu je li brak i danas skupa obaveza koju treba preuzeti što kasnije i mogu li se suvremeni muškarci i žene "zadovoljiti s onim užicima" koji se mogu naći "u uskim granicama bračnog života"?
Odgovori na ova pitanja pokazat će mjenjaju li se ljudi odnosno dijelimo li i mi danas dvojbe naših predaka od prije stotinjak godina.

Tihomir RAJČIĆ