Djevojka koju se prodali u selo Kosore

Slobodna Dalmacija
Sve do dvadesetog stoljeća žene su u zapadnom svijet manje-više bile vlasništvo muškaraca. Do punoljetnosti ili do rodne zrelosti koja je najčešće stizala u šesnaestoj, što je za građanske djevojke bila donja granica za sklapanje braka, žena je bila pod vlašću oca. On je, uz majčinu pomoć, svoju kćer ponajprije nastojao što bolje udati, što je u konkretnim okolnostima značilo, ne vezanje uz ljubav, nego uz bogatstvo ili viši socijalni status. Nakon sklapanja braka, žena i njen miraz, koji je smatran obaveznom opremom mladenke, spadali su pod vlast apsolutnu vlast muža.
Sve u svemu, ne baš optimistična perspektiva, posebno u ruralnim područjima gdje je žena vrlo često bila tek malo više od sluškinje.

Nestrpljivi muškarci
U ovakvim okolnostima u proljeće 1896. ostarjeli i dobrostojeći udovac Božo Lelas iz sela Kosore u okolici Vrlike odlučio se ponovo oženiti, pa je isprosio djevojku Cvitu Modrić iz obližnjeg sela Vinalić. Gledano današnjim očima stvar krajnje neobična čak i nakaradna jer je Božo Lelas imao barem pedeset godina, dok je Cvita siroče bez oba roditelja bila vjerojatno tek prešla šesnaestu. Također, čitava stvar teško da je bila prošnja u uobičajenom smislu te riječi. Prije će biti da je rodbina Cvitu s radošću izručila prvome koji ju je zatražio.
Ako je suditi prema reakcijama suvremenika ovaj bračni aranžman nije izazvao podozrenje javnosti niti je bio zazoran službenim vlastima. Čak ni službenici u lokalnom sirotištu, koje su po tadašnjim zakonima bile nadležne za daju maloljetnih djevojaka bez roditelja nisu imali nikakav prigovor na to što se djevojka, gotovo djevojčica, udaje za znatno starijeg muškarca koji bi joj bez problema mogao biti djed.
S obzirom da su Božo Lelas i njegova izabranica nominalno bili katolici to se on obratio mjesnom župniku, fra Ivanu Barbiću da odradi propisanu proceduru i odredi datum vjenčanja. No, Lelas je počeo biti nestrpljiv, a fra Ivan Barbić sve stroži što je na koncu rezultiralo vjerskim skandalom u koji se uplela čak i politika.
Naime, prema jednoj verziji ove priče Lelas je postao toliko nestrpljiv da je u svibnju 1896. "digao djevojku iz njene kuće i došao s njome u Vrliku s nadom da će ga fratar vjenčati." Barbić je to glatko odbio pa je Lelas, ljut i frustriran, odveo je Cvitu svojoj kući počinivši time prijestup koji je tada nazivan "suložništvo", tj. život u vanbračnoj zajednici.
Ovaj prijestup bio je tada vrlo raširen jer se u ruralnim dijelovima Dalmacije smatralo se da je brak sklopljen "ako momak dovede djevojku u kuću" i da "crkveni blagoslov može uslijediti tek kasnije". U patrijahalnom razmišljanju puka opravdanim se smatralo i to što ženik "hoće najprije da svoju izabranicu okuša, hoće da vidi, hoće da se uvjeri da li je rodilja", dobra kućanica i vrijedna suradnica u teškim poljskim poslovima.
S druge strane želja onodobnih muškaraca da djevojku što prije dovedu kući korijen je često imala i u pohlepi tj. nastojanju da se dobije njenzin miraz, koji je samo u nakitu ponekad "težio" kao polugodišnja plaća manualnog radnika. Uz sve, kako je zabilježio jedan obrazovani suvremenik, motivi ondašnjih muškaraca bili su često isključivo spolne prirode tj. htjeli su kući što prije dovesti stalnu spolnu partnericu.
Budući je Cvita bila siroče bez oca i majke koju su podigli rođaci, teško je da je Boži Lelasu na pameti bio njen miraz, kojeg ona vjerojatno nije ni imala. Umjesto toga on, po svemu sudeći, razmišljao o prvom i trećem tj. htio je kući dovesti ženu kućanicu s kojom će moći konzumirati brak.
Sve u svemu Lelasov postupak nije bio nikakav izuzetak. No slučaj Cvitinog suseljanina Ivana Lelasa koji je ovo doba izazvao veliku kontraverzu Božu je potakao da korigira svoje postupke.
Ivan Lelas je, naime, čitav život proživio u divljem braku, ne zna se sa koliko žena. Kad je umro župnik fra Ivan Barbić ga, kao okorjelog grješnika, nije htio pokopati na katoličkom groblju. Čitava stvar je na koncu dobila tolike razmjere da je interveniralo redarstvo, zdravstvene vlasti, načelnik Vrlike Joso Kulišić te splitski biskup.
Potaknut tim primjerom Božo Lelas je odlučio biti manje tvrdokoran i pokoriti se vjerskoj vlasti župnika Barbića. Ovo tim više što je "suložništvo" bilo i zakonski kažnjivo, pa mu je daljnje natezanje natezanje sa župnikom Barbićem na vrata moglo dovesti i redarstvo.

U raljama politike
No čitava stvar je uskoro krenula sa lošeg na gore jer su se Božo i Cvita našli na političkoj čistini preko koje je tutnjio sukob između Srpske stranke i Stranke prava za vlast u Vrlici.
U tom kontekstu srpska politika je Lelasa nastojala "zaštititi" tako što je župnika Barbića optužila za iznudu, tj. tvrdilo se da je od Lelasa za pokoru tražio najprije jednog živog janjca, a zatim gotovinski iznos od trideset forinti, ekvivalent iznosu od desetak tisuća kuna u današnjem novcu. Ove optužbe Lelas je kasnije porekao, pa je ostalo jasno da srpska politika iz svojih razloga štiti očitog grješnika i kršitelja zakona.
I srpski i pravaški tisak suglasni su da se Lelas na Barbića pismeno žalio splitskom biskupu. Budući je da bio neuk i vrlo vjerojatno nepismen Lelas se za pomoć obratio vrličkom općinskom tajniku Ivi Bressanu. Ovaj mu je napisao žalbu ali ga je izgleda povezao sa vrličkim načelnikom i utjecajnim srpskim političarem, Josom Kulušićem.
Prema pisanju tadašnjeg tiska Kulišić je Lelasu najprije ponudio sekularno vjenčanje u općini, što je ovaj sa zgražanjem odbio. Zatim ga je pozvao da prijeđe na pravoslavlje obećavajući mu da će bez problema "srediti" sklapanje crkvenog braka. Srpski tisak je to, naravno demantirao, dok je pravaški Narodni list u svemu vido srpsku propagandu načelnika Kulušića.
Također, nakon žalbe biskupu Lelas je trebao otputovati u Split i tamo osobno iznijeti svoj slučaj. No žaleći se na starost i bolest, Lelas je od vrličkog općinskog liječnika Vladimira Trojanovića, još jednog Kulušićeva suradnika i srpskog političkog aktiviste, dobio potvrdu o nesposobnosti za putovanje pa je čitava stvar rješavana pismenim putem.
Usprkos tome što se ova priča još dugo provlačila kao motiv u lokalnim političkim obračunima u Vrlici Božo Lelas je po svemu sudeći uspješno otkupio svoj grijeh, otišavši na ritualnu ispovijed u svetište Gospe sinjske i vjerojatno uspio sklopiti valjani crkveni brak.

Zaboravljena djevojčica
No, usprkos tome što je ova afera prodrmala vjerske i političke kuloare Dalmacije, o Cviti Modrić danas ne znamo gotovo ništa. Znamo, kao što je to već rečeno, da je bila djevojčica koju ju je rodbina doslovno izručila ostarjelom Boži Lelasu "uz jasnu poruku da se više nikad ne vraća".
Također, dok je kao "suložnica" u kući Bože Lelasa čekala rasplet afere, Cvita je sigurno osjećala da "radi suložništva teško pred Bogom griješi". U takvo stanju ona je vjerojatno bila pod pritiskom pučkih praznovjerica vezanih uz žene i vrlo čestu pojavu tog doba, čedomorstvo. Stoga rečenica: "naš narod vjeruje da se oluje i vihori dižu kad ženjskinje dave i ubijaju nezakonite plodove svoje ljubavi…" objavljena u ovo doba na stranicama jednih novina, vjerojatno najbolje opisuje skrivene strahove Cvitine duše u ovo doba.
Iako ne znamo kako se odvijao Cvitin život nakon udaje, nije neopravdano pretpostaviti da se od nje ponajprije očekivalo da bude rodilja, posebno sinova. Ovo posebno zato što Božo Lelas nije imao muških potomaka koji bi naslijedili njegovo imanje. Također od Cvite se očekivalo da bude kućanica koja, s obzirom na muževo bogatstvo vjerojatni nije morala obavljati poljske poslove. Na koncu, od Cvite se tražilo da bude spolna partnerica.
Također, s obzirom da je bila tri puta mlađa od svoga muža Cvita je vrlo vjerojatno vrlo rano postala udovica. U tom slučaju moglo se dogoditi da je, kao što je to često bio običaj u tadašnjoj Dalmaciji, da je "ostavila obitelj prvog muža", ostavivši i djecu, posebno mušku i "otišla drugom mužu".
Sve su svemu Cvita, kao i većina tadašnjih dalmatinski teško da je mogla proživjeti život bez muža "zaštitnika" pod čijim će okriljem vršiti strogo fiksiranu ulogu supruge i majke.

Tihomir Rajčić